Jedan od ključnih događaja u novijoj crnogorskog istoriji dogodio se na današnji dan nakon predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Milo Đukanović. Tog 14. januara 1998. godine zemlja je bila na ivici građanskog rata.

Raskol u vladajućoj Demokrstkog partiji socijalista (DPS) bio je uvod u najdramatičniju političku utakmicu od uvođa višestranačja u Crnoj Gori, nakon čega je počeo sukob dva različita viđenja crnogorkse države koji na neki način i danas traje.

Trodnevni protesti u Podgorici organizovani su zbog odbijanja bivših funkcionera DPS-a okupljenih oko Momira Bulatovića da priznaju rezultate predsjedničkih izbora na kojima je Milo Đukanović sa oko pet hiljada glasova razlike pobijedio nekadašnjeg partijskog kolegu.

Bulatović, u prvom krugu za predsjednika, bio je ispred Đukanovića (147 624 glasova naspram 145 758), da bi u drugom, finalnom krugu za Mila Đukanovića glasalo 174 745, a za Momira Bulatovića 169 275 građana.

Bulatović je tvrdio da mu je izbornim mahinacijama ukradeno 30 hiljada glasova i odbio da preda dužnost Đukanoviću već kako je tada rekao narodu. Dio vladajuće stranke počeo je s organizovanjem protesta u Pljevljima i Beranama tražeći ponavljanje izbora. Demonstracijama se pridružio i dio Narodne stranke na čelu s Božidarom Bojovićem.

Oko 40 hiljada ljudi tražilo je raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora za 15. april i ponavljanje glasanja za predsjednika države. Organizacioni odbor koji je predvodio Momir Bulatović zahtijevao je da se raspusti Skupština i “zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša.

Veče pred inauguraciju novog predsjednika, pred Skupštinom se okupio veliki broj građana iz čitave Crne Gore. Dok su sa skupštinskih stepenica demonstranti  zbijali redove, slušali gusle, palili logorske vatre u parku preko puta, pregovarački timovi dviju suprotstavljenih strana pokušavali su da smire strasti uz posredovanje tadašnjeg saveznog premijera Radoja Kontića.

Nakon što su oko 18 časova organizatori objavili da su svi zahtjevi odbijeni, iz mase su se čuli pozivi da se ide na Vladu, pa je Momir Bulatović pozvao demonstrante da prošetaju pored Vlade i vrate se pred parlament.

Situacija je postala kritična kada je pred Vladom među demonstrante uletio automobil koji je, prema tvrdnjama učesnika, vozio jedan od ljudi iz Đukanovićevog obezbjeđenja. Ka Vladi je poletjelo kamenje, a prvi redovi protestanata pokušali su da probiju policijske kordone i uđu u zgradu.

Policija je među demonstrante bacila suzavac,letjeli su kamenice i molotovljevi kokteli, a eksplodirala je i ručna bomba, za koju su organizatori kasnije tvrdili da nije bačena, već da je ispala nekom od policajaca.

Te noći su, prema riječima tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Filipa Vujanovića, povrijeđena 44 policajca i četiri civila.

Šest dana kasnije potpisan je sporazum koji garantuje mirno razrješenje krize u Crnoj Gori, poštovanje institucija i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora u maju, što je dio javnosti nazvao “kapitulacijom Momira Bulatovića”.

Milo Đukanović je dan nakon drame u Podgorici, inaugurisan na Cetinju.