Trinaestojulski ustanak spada u najveće slobodarske tradicije 20. vijeka, zapisao je svojevremeno Žan Pol Sartr opisujući herojsku borbu jednog naroda. Na današnji dan prije 80 godina na prostoru Crne Gore buknuo je do tada najmasovniji ustanak protiv okupatora u porobljenoj Evropi, a više od 30.000 ljudi uzelo je oružje u ruke suprotstavljajući se fašizmu.

Opštenarodni ustanak danas se slavi kao Dan državnosti Crne Gore, u znak sjećenja na slavne pretke koji su dali život za slobodu i otadzbinu. O borbi za slobodu golorukog naroda za "Dan" govore sudionici i učesnici NOB-a prisjećajući se žrtava i heroja kojih nema među nama.

Devedesetšestogodišnji Pavić Bakić iz andrijevičkog sela Zabrđe, borac Pete proleterske brigade iz Drugog svjetskog rata, kaže da se Dan ustanka, 13. jul, danas ne proslavlja onako kako taj datum zaslužuje.

– Nekad se živjelo za ovaj praznik, to je bio dan kada je naš narod podigao ustanak protiv okupatora i sledbenika fašizma. Cijela zemlja je tada bila na nogama, jer se na taj način slavila sloboda. Danas je sve drugačije. Imamo totalno poremećen sistem vrijednosti i ne čudi što se 13. jul proslavlja samo reda radi. Sve bi to moralo biti znatno svečanije i masovnije, s obzirom na to da ovaj datum predstavlja slavnu prekretnicu u istoriji Crne Gore i ondašnje Jugoslavije – ocjenjuje Bakić.

Smatra da je socijalizam, bez obzira na određene mane, bio najidealniji društveni poredak koji je garantovao udoban život za sve ljude podjednako.

– Poslije svega i dalje tvrdim da je socijalizam najidealniji sistem koji je ikada uspostavljen pod ovom nebeskom kapom. On je obezbjeđivao egzistenciju svakom čovjeku, bez obzira na porijeklo i nacionalnu pripadnost. Tada se znalo kako se poštuju i proslavljaju praznici – uzvišeno sa puno entuzijazma i ponosa. Tada se nije kao danas pljuvalo na vrijednosti i niju se vrijeđale žrtve koje su ugradile kosti u slobodu koju uživamo. Za taj socijalizam smo se borili moja generacija i ja, a mladi i lijepi su željeli promjene i neka sad narod vidi šta je dobio, a šta izgubio – ističe Bakić.

Evocirajući uspomene na Trinaestojulski ustanak, predsjednik OBNOR-a Budva Ivo Marković za "Dan" je istakao da je Crna Gora prva upalila fitilj slobode u porobljenoj Evropi.

– Neobaviješteni narod se uznemirio, nije znao o čemu se radi, ali su ustanici znali. Crna Gora je prva upalila fitilj slobode u porobljenoj Evropi. Ustala je cijela Crna Gora. Napadnut je neprijatelj u svakom mjestu i gradu širom zemlje. Ostvareni su značajni rezultati na Virpazaru, na Košćelama, iznad Rijeke Crnojevića. Peko Dapčević je sa 50 boraca dočekao motorizovani italijanski bataljon, razbili su ga i primorali na predaju. Dapčević je zarobljenim italijaniskim vojnicima održao govor, rekavši im: "Susjedi Italijani, vas je vaša vlada poslala da porobite susjednu, prijateljsku zemlju, da im palite kuće, pljačkate i ubijate. Mi smo ustali protiv vas za slobodu i dostojanstvo herojske Crne Gore. Mi bismo ovdje danas mogli sve vas strijeljati, ali nećemo jer ste zalutali. Oružje i oprema ostaju ovdje, vas ću uputiti u Bar, dobićete po `lanč paket` i našu pratnju do Sutormana iznad Bara". Mladi naraštaji treba da se ponose herojskom otporu neprijatelju, poručuje Marković.

Govoreći o tom periodu dr Miroslav Luketić, učesnik NOB-a, kaže da je Trinaestojulski ustanak jedan od značajnijih događaja u istoriji naše zemlje, te da je to bio ustanak jedinstvenog naroda.

– Nije bilo podjele. Jeste da su komunisti organizovali 13. jul, ali opštenarodni ustanak je bio protiv fašizma. Sa tog stanovišta danas treba da cijenimo i upoređujemo kako je stanje nastupilo nakon 13. jula. Bio sam dječak kada je počeo Trinaestojulski ustanak. Bio sam u Paštrovićima u zbjegu, u ujčevini, i vidio sam oružana dejstva koja su pravili Italijani, a i mi bogomi isto. Sa današnjeg stanovišta volio bih da se ideje 13. jula ostvare, da se ne dijelimo više na partizane i četnike, nego da Crna Gora bude država koju volimo, poštujemo, cijenimo, koja je demokratska, ravnopravna za sve ljude i da bude građanska država kako je Ustavom i definisana. Ja sam pošao u partizane kada sam imao 16 godina, bio sam skojevac i moje su ideje tada bile u skladu sa programom partije i antifašističkog pokreta koji je bio u svijetu. Međutim, mi sada koketiramo sa antifašizmom, ali nije 13. jul bio samo borba protiv antifašizma. Mladi su tada nosili zastavu borbe protiv fašizma. Studenti su tada bili vodeća klasa mladosti koja je vodila revoluciju. Naši studenti se nijesu pomakli u borbi za promjenu vlasti u Crnoj Gori. To je razlika između mladih tada i sada. Sada kod mladih nema takvih ideja, ili veoma malo. Slaveći Trinaestojulski ustanak, moramo se okrenuti ka budućnosti, da u Crnoj Gori ovu podijeljenost prevaziđemo, poručuje u izjavi za "Dan" Luketić.

Bjelopoljski srez, koji je obuhvatao opštine Bijelo Polje i Mojkovac, po broju stradalih u Drugom svjetskom ratu, prema zvaničnim podacima i statistikama, odmah je iza Drvara. Kako je za "Dan" istakao Mirko Stanić, predsjednik OBNOR-a, Trinaestojulski ustanak, kao i čitav tok Drugog svjetskog rata i borba protiv okupatora, sjećanja su koja na slavne pretke nikada ne blijede.

– Bjelopoljski srez dao je veliki doprinos u ukupnoj pobjedi i slomu fašizma, u jedinicama narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Ukupno je u njima bilo 3.100 boraca bjelopoljskog sreza, uglavnom mladića i djevojaka. Njih 985 je dalo živote za slobodu, a među njima 63 djevojke i mlade nevjeste. Pored izginulih još je skoro hiljadu žrtava fašističkog terora – navodi Stanić, inače pukovnik JNA.

Jedan od onih koji je zapamtio Trinaestojulski ustanak je i devedesettrogodišnji Branko Kljajević, koji kaže da je aktivan bio poslednjih godina rata. Za doprinos slomu fašizma Ruska Federacija ga je odlikovala najvećom medaljom.

– Ovo je zahvalnost nama ratnim veteranima, sjećanje na heroje koji su se po cijenu života borili protiv užasnog zla koje je zadesilo čovječanstvo, za slobodu budućih generacija – istakao je Kljajević, inače lošeg zdravstvenog stanja tako da se, kako je kazao, slabo sjeća dešavanja koja su prethodila Trinaestojulskom ustanku.

– Znam samo da je bila radost i veliko ushićenje. Sve mi je u magli, ostario sam, sjećanje me ne služi najbolje. Znam da sam bio aktivan da održim gerilu, krili smo partizane, nosio sam im hranu. A onda poslednjih godina učestvovao aktivno – priča Kljajević dodajući da je u Drugom svjetskom ratu izgubio tri rođena brata. Vojina odveli na Beretzu kod Kolašina i strijeljali ga, a Milojica poginuo u čuvenoj borbi na Sutjesci. Ne zna mu se ni groba ni mramora. Treći brat Bojica ubijen je u borbi kod Prijeloga – kazao je Kljajević poručujući da se nikad ne smije zaboraviti 13. jul, niti potisnuti sjećanje na te slavne i herojske dane.

Devedesetjednogodišnji Milan Bulatović, nekadašnji prosvjetni radnik i autor monografija i nekoliko knjiga, kaže da je kad je počeo rat imao deset godina.

– Moj djed Radovan, kapetan prve klase nekadašnje vojske, učestvovao je u oslobođenju Bijelog Polja, a kad je počeo rat imao je 60 godina. Učestvovao je u borbama u Prvom svjetskom ratu. Bio je komandir Lozanske čete Brzavskog bataljona. Od strane izdajnika, tadašnjih pomagača okupatora, uhapšen je i predat Italijanima. I osude ga na 101 godinu robije. Interniran je u Italiju i umro u ropstvu, tako da mu ni groba ne znamo, sa sjetom priča Bulatović.

Otac Ljubo, navodi dalje Milan, takođe je učestvovao u Trinaestojulskom ustanku, kao i stric Dušan, koji je ubijen na Prijevinama iznad Prijeloga 2. februara 1942. godine.

– Otjerali su nas tog 13. jula, kada je počeo ustanak, iz kuće u Loznoj, zbog bezbjednosti i mi smo pošli na lijevu obalu Lima, mjesto Crljevine, kod djeda Vuka Šćekića. Znam da su svi iz sela, pravoslavci, otišli u borbe. Toga dana sam vidio radost na licima ljudi, poslednju godinu sam pomagao partizanima, a onda sa 14 godina, nakon oslobođenja, primljen u SKOJ, od strane tadašnjeg sekretara Opštinskog komiteta narodne omladine SKOJ-a Kate Veljović, kasnije udate Korać, dodaje Bulatović.

Doktor Đuro Musić, ugledni hirurg i nadasve humanista, rođen je prije 92 godine u Herceg Novom, kada je počeo Drugi svjetski rat, otišao je u partizane i u sastavu Prve tenkovske brigade stigao do Blajburga.

– Italijanski okupator nije imao snage da porobi našu zemlju, već je u svojoj nemoći hapsio i maltretitrao naše najbolje sinove i rodoljube, a koji su se najviše isticali u ovoj svetoj borbi za slobodu naše zemlje i jednakosti svih. Crnogorski separatisti, uz podršku visokog komesara Kraljevine Italije za Crnu Goru, Serafina Macolinija, na skupu održanom 12. jula 1941.g odine na Cetinju, prihvatili su protektorat Italije nad Crnom Gorom. Crnogorci, već sjutradan, 13. jula, rekli su svoje odlučno NE! Tada su digli ustanak i razbili sve fašističke i italijanske iluzije, priča dr Musić.
Prisjeća se da se tokom ustanka u Boki formirao čuveni Orjenski bataljon, sastavljen od bokeških rodoljuba i komunista. Naglašava da okupatori više nigdje nisu bili sigurni, jer se narodnooslobodilački pokret sve više širio. Bilo je, kako ističe, odmazdi italijanskih okupatora u Boki, pa su tako 21. januara 1943. godine likvidirani članovi mjesnog rukovodstva istočne Boke – Nikola Đurković, Dašo Pavičić, Stijepo Šarenac i Savo Samardzić.
– Ilegalci Boke su 1944. godine formirali Prvu bokešku brigadu i učestvovali u oslobođenju Podgorice i Kosova. Svi pali borci ostaju u trajnim uspomenama i njima se dičimo. Moramo se sjećati njihovih žrtava, jer nisu žalili živote boreći se za slobodu svog naroda. Ostaju kao zvijezda vodilja kako treba živjeti i voljeti svoju zemlju i rodni kraj, poručio je dr Musić.

Da je Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori vrijedan svakog poštovanja, tvrdi i dugogodišnji predsjednik boračke organizacije u Pljevljima Vidoje Despotović. Despotović navodi da se tih julskih dana 1941. godine stanovništvo Crne Gore odazvalo na poziv Komunističke partije Jugoslavije u borbu protiv italijanske okupacione sile.

– Trinaestojulskim ustankom narod Crne Gore je otpočeo borbu za slobodu. To je bio i odgovor na odluke Petrovdanske skupštine crnogorskih separatista da Crna Gora proglasi separativnu tvorevinu pod vlašću Italijana, kaže Despotović i ističe da su prve ustaničke puške pukle 13. jula na Čevu i u Virpazaru, a onda i širom Crne Gore. Despotović kaže da se vrlo brzo 30 hiljada ljudi našlo pod oružjem i da je oslobođena čitava Crna Gora, izuzev utvrđenih gradova – Podgorice, Pljevalja, Cetinja, Nikšića i Kotora.

Glas o podizanju ustanka stigao je 15. jula. Da bi 16. jula mjesni komitet KPJ-u Pljevlja održao sastanak u selu Kruševu i donio odluku o dizanju ustanka u pljevaljskom kraju. Prva puška na okupatora pukla je 20. jula na Vodoplavu iza čega je za nedjelju dana oslobođena teritorija čitave opštine izuzev grada, kaže Despotović ističući da je praktično čitava Crna Gora od Durmitora do mora bila oslobođena.

Despotović posebno, poslije osamdeset godina od ustanka, naglašava da je neophodno čuvati uspomene na poginule za slobodu.

– U borbama za slobodu od fašizma poginulo je 1.700.000 Jugoslovena. Blizu 50 hiljada stanovnika Crne Gore dalo je život, od čega i oko dvije i po hiljade Pljevljaka, kaže Despotović napominjući da se kroz sjećanje na poginule čuvaju i vrijednosti za koje su oni dali svoje živote.