Sve što su ljudi radili za opšte dobro naroda, za civilizovanog čovjeka je vrijedno poštovanja. Ukoliko savremeni čovjek ima razum, volju i osjećanje svjestan je da dobra koje nam čine drugi jesu činjenja za nezaborav. Reagovanje nekih parlamentaraca, na način da imaju kritičan stav prema Istoku (Rusija), od kojega smo vjekovima dobijali dobro, nameće potrebu da se kaže da je dobročinstvo "hljeb života", da dobročinstvo ne dozvoljava zlo, i da ne smijemo zaboraviti dobra i zadužbine koje su činili naši preci, pa i drugi narodi. To neizostavno treba da dopre do srca budućih potomaka, pa makar i da su ta dobra činili Srbi ili Rusi. Darivanje najbitnija osobina svakog lica i važno je nositi u srcu poziv da drugome činimo dobro.
Danas je sve manje dobročinih ugovora. Manje je dobra i u opštoj upotrebi. O zadužbinama da i ne govorimo. Kao da ne postoji sloboda zavještanog raspolaganja. Učena Evropa (posebno Gete, Puškin i Igo) divili su se srpskim narodnim pjesmama, kao opštem kulturnom dobru svijeta, iako su se te pjesme stvarale kad nacije nijesu postojale. Doživljena prošlost dobročinstva je moralna egzistencija, koja je svijetu danas i te kako potrebna. Nije pretjerivanje ako se kaže da kod nas dobročinstvo ni u čemu nema prednost, iako je činiti dobro posebna čast, a nerijetko se stiče utisak da je dobročinstvo "preživljena prošlost". Kao da nijesmo sôj dobrih predaka. Ako ima gdje dobročinstva, ono je i te kako redukovano. Stoga je zaključak da je nestalo moralne snage, koja je osnov da se drugome čini dobro.
To je zasigurno sudba koju donosi nova civilizacija, koja ne zna za ljubav, slogu i dobrotu. Međutim, mora postojati snaga koja će probuditi nadu da bar jedan dio svijeta bude iznad iracionalnosti. Nedostatak dobra ukazuje da je po srijedi totalno bankrotstvo svih ljudskih vrijednosti koje je nekad poznao zapad. Crnogorski književnik Milan Stojović zna da kaže: "Što si pravdo nepravedna". Zato, neizbježno moramo cijeniti da je dobročinstvo mjera vrijednosti. Ne bez razloga, naši preci su govorili da je ruka darodavca uvijek iznad onog koji poklon prima. Inače, u svijetlu ubjedljive stvarnosti ne mogu se zaobići zdanja i hramovi koji su rađeni za narod.
Tako, Bazilika Svetog Nikole u Bariju, koja ima ogromni vjerski značaj, jeste na izvjestan način i djelo srpskih vladara. Sȃm oltar koji je postavljen iznad grobnice ispod koje su svetiteljske mošti, ima poznatu ikonu koju je poklonio Stefan Uroš III Dečanski 1327. godine. Inače, među brojnim ktitorima Bazilike je i nekoliko Nemanjića, među kojima i rodonačelnik Stefan Nemanja. Tu je i srebrni poklopac od 600 kg srebra, iz Raškog novog brda, poklon Kralja Milutina iz 1319. godine. Značajno je takođe navesti da se "u biblioteci Bazilike čuva i povelja na pergamentu iz 1346. godine, sa zlatnim carskim pečatom Stefana Dušana i njegovom rukom potpisana sa "Car Srba" primorskih zemalja, Grčke i zapadnih zemalja, kojom nalaže Dubrovniku da izdvaja od poreza 200 perpera godišnje za svetilište". Zasigurno da ovo dobročinstvo ne smeta potomstvu starih Rimljana, bez čijeg se prava ne mogu zamisliti temelji savremene Evrope.
Činiti dobro je sposobnost bogaćenja čovjeka i to je dragocjeni sadržaj njegovog bitisanja. Zadovoljstvo biti dobročinitelj leži u svijesti koja nas usrećava i uveseljava. Očito, čovjek treba da zna i razumije šta je dobročinstvo jer takvim shvatanjem dopire do dobročinstva. Nije nepoznanica da je u činjenicama društvenog života neoliberalne ekonomije sve manje svakog oblika dobročinstva i sve manje brige o gubitku dobročinstva. Otuda sve više ignorisanja osjećanja da svijet bude na tlu dobročinstva. Ovo ne treba da nas čudi, jer moralna pukotina biva sve dublja, tako da čovjek sve manje poznaje sebe samog. Svijet Zapada ne priznaje da su "mudrost i dobrota ime Božje".
Stoga, neoliberali ne žele Boga pohvaliti, niti dobrotvoru zahvaliti. Međutim, ima i onih koji imaju prirodni obrazac časnog čovjeka, spremnog da učini dobro, znajući da "samo soj može biti od soja". Jedino takvi razlikuju dobro od zla. Cilj ovog teksta nije da istražuje etiku vrijednosti dobročinstva, već da budi svijest u nama da je dobročinstvo činiti dobro drugima. Stoga, budimo podvižnici dobročinstva, jedino tako ćemo pobjeći od strasti i poroka. Ne može se prenaglasiti ako se kaže da je dobročinstvo naše dokazivanje moralnosti. Ono je suština ljepote našeg života - vrijednost, stvarnost i važnost koja nema zamjenu. Dobročinstvo je naša dužnost, obaveza i moralna nužnost.
(Autor je publicista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
