Stari nisu napamet rekli:"Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi". Grbo se rodilo davne 2003. godine. To je godina kada je počela agonija radnika industrije građevinskih mašina "Radoje Dakić", koja, nažalost, traje sve do današnjih dana, a završiće se naјvјerovatniјe kroz dviјe-tri godine, kada će država Crna Gora morati da plati uz ovih presuđenih 2 miliona eura, a za nekoliko mjeseci dodatnih 7 i još čitavih 20-30 miliona. A moglo je da bude sve drugačije. Međutim, država Crna Gora je bila ubijeđena da će se domoći ogromne imovine, koja je, po mojoj procjeni, 2003. godine iznosila preko 200 miliona eura, na način što će preko 2.500 radnika "Radoja Dakića" poslati na Biro rada uz minimalne otpremnine. Ovu tvrdnju temeljim na činjenici da je "Radoje Dakić" u periodu 1979–1981. godine uložio u drugu fazu proširenja kapaciteta čitavih 100 miliona dolara. To znam, jer sam tih godina sa nekoliko kolega inženjera i ekonomista, kao član najužeg rukovodstva "Radoja Dakića", uradio investicioni projekat i radio na njegovoj realizaciji. Tih godina "Radoje Dakić" je postao najsavremenija i najopremljenija fabrika građevinske mehanizacije ne samo u Jugoslaviji, već i šire.
Dakle, 2003. godina je bila presudna godina za svu agoniju radnika, za sva suđenja kao i za svu pljačku koja se dešavala više od 20 godina. Osim toga kršeni su zakoni, posebno Zakon o stečaju, koji je u tom periodu dva puta mijenjan. Ipak, najveća sramota je diskriminacija 350 radnika koji imaju izvršne presude, a još uvijek nisu dobili nijedan cent. A šta je trebalo da se desi te presudne 2003. godine? Kao dugogodišnji stečajni upravnik tvrdim da je te godine Vlada kao većinski vlasnik trebalo da uvede stečaj jer su, po tadašnjem Zakonu o insolventnosti privrednih društava, postojali svi uslovi za to. Radnicima se dugovalo 77 plata, fabrici je nekoliko godina bio blokiran račun i nije mogla da vrši plaćanja u zakonskom roku a dugovanja su bila nekoliko desetina miliona eura. Umjesto uvođenja stečaja, Upravni odbor fabrike kojeg su u većini sačinjavali predstavnici državnih fondova donosi odluku da radnici sami odluče da li da idu na Biro rada, uz određene otpremnine. Nevjerovatna odluka, čiji je epilog poznat pa je preko 99 odsto radnika pošlo na Biro rada, a ostala je jedna mala grupa, da nastavi da radi i vodi fabriku, koja je do tog trenutka zapošljavala skoro 3.000 radnika. Da je te godine uveden stečaj, ne bi bilo tužbi, fabriku bi vodila stečajna uprava, ne bi bilo troškova advokata i ostalih sudskih procesa i, po meni najvažnije, desilo bi se ravnomjerno namirenje radnika iz stečajne mase. Radnici su čekali izvjesno vrijeme na poteze države, a pošto njih nije bilo, angažovali su advokate i tužili državu. U periodu od nekoliko godina svi su dobili izvršne isprave (presude). Od tog trenutka počinje mučan period, koji traje sve do 2016. godine, kada je konačno uveden stečaj sa zakašnjenjem od 10 do 12 godina. To je period kada je rasprodana skoro sva pokretna imovina "Radoja Dakića" a kako? Odgovor na to treba da da Specijalno tužilaštvo pa predlažem da u narednom periodu odgovori na sljedeće: Ko je odgovoran zbog toga što 2003. godine nije uveden stečaj? Ko je tada bio na čelu Vlade, ministarstava ekonomije i finansija, Savjeta za privatizaciju? Ko je bio predsjednik Privrednog suda, direktor Poreske uprave i ko su bili članovi Upravnog odbora "Radoja Dakića"? Ko je sve opstruirao uvođenje stečaja do 2016. godine? Da se ispita i ponašanje menadžmenta od 2003. do 2016. godine, posebno da li se pravilno sprovodio Zakon o izvršnom postupku prilikom javnih oglasa za prodaju imovine kao i procjene imovine od strane ovlašćenih procjenitelja i konačno namirenja i isplate pojedinih radnika?
Takođe, treba da se ispita rad stečajne uprave sve do današnjeg dana. Zašto stečajna uprava, kada je uveden stečaj, nije prišla ravnomjernom namirenju radnika, već je i dalje važio kriterijum da preče pravo imaju radnici koji su prvi tužili i koji su prvi upisali založno pravo?
I na samom kraju, još jednom pozivam advokata angažovanog od strane ovih 350 radnika koji nisu dobili ni cent, da i on presavije tabak i obrati se sudu u Strazburu, ili da napravi dogovor sa Vladom da ona obešteti ove radnike i na taj način spriječi najveću nepravdu i diskriminaciju.
(Autor јe bio član najužeg rukovodstva "Radoja Dakića" do 1991. godine i
dugogodišnji stečajni upravnik)
