Piše: Vuk Vuković

Džon "Skoti" nastoji da napravi savršeni rimejk Medlin Elster, utoliko prije uspijeva jer je ona samo uloga/utvara, tako da, ne znajući, od nestvarne Medlin Skoti stvara/rekonstruiše uvijek tek postajuću Medlin, objekat svoje želje nastale usled traume (riječ govori o – snu i rani).

Medlin je odigrala ulogu u kojoj je pomogla da se izvrši ubistvo, i potom pristala na ulogu u kojoj Skoti od nje pravi Medlin koja ona postepeno postaje kako bi mu otkrila da je njen stvarni identitet Džudi Barton. Međutim, pismo u kojem sve priznaje nije poslato već je uništeno, s čime ostaje čin ispovijesti i s njene strane priznanje istine. U najsažetijem smislu rečeno, Džudi igrajući Medlin odgovora na Ničeovo pitanje/podnaslov knjige "Ecce homo" – "Kako postajemo ono što jesmo"? Tako što iznesemo ulogu koju su nam namijenili drugi, kroz svoju želju koju su preuzeli od nas koji ne znamo šta je to u nama što pokreće želju.

Dok u muzeju umjetnosti Medlin posmatra portret Karlote Valdez, svoje, inače, prababe (ne znajući to, no time bivajući dublje privučena), Medlin "nesvjesno zna" da će se prepustiti procesu tokom kojeg će biti – model za pravljenje portreta Medlin po želji Skotija. Jer, "želja je uvijek želja drugog" (Lakan) i ljubav, u stvari, jeste proces u kojem postajemo najidealnije iskontruisan objekat drugog koji, pošto nas dovrši, odbacuje nas i nastavlja dalje.

Medlin je igrala ulogu za Skotija i opet je pristala da je nastavi samo kako bi, realizovana u realnosti, mogla da mu prizna svoj identitet Džudi Barton, tako ga oslobađajući njegove fantazmatske idealizacije koja će mu omogućiti da zavoli stvarnu Džudi. Ono što Hičkok potom izvodi jeste krajnje, dakle, radikalno razumijevanje ljubavi.

Pošto se domogao stvarne ličnosti, dakle, Džudi Barton koju je Skoti dva puta otkrivao kroz Medlin (najbolju, inače, verziju Džudi, pa ipak ne uspijeva da joj iz nje same izbunari stvarni uzrok ne-sjećanja), oni se penju na vrh zvonika, odakle ona pada okliznuvši se preplašena dekirikovskom sjenkom (inače: pejzaž sa zvonikom, čist i noćan na vedroj mjesečini, zaličiće na prizor sa jedne od najpoznatijih De Kirikovih slika, riječ je o djelu "Misterija i melanholija ulice: (1914)" mjesečasti ambijent kroz koji se prolazi u snu na javi), što će reći, sadržajem uvijek već nepostojećeg koje je okidač za izuzetno postojeći strah.

Padajući u smrt, Džudi Skotija oslobađa iskontruisane Medlin i stvarne Džudit, tako i akrofobije, koja je iracionalno oboljenje, ali utoliko prije sa stvarnim, vrlo intenzivnim i nepodnošljivim simptomima kao što je vrtoglavica. Jedno je sigurno: sa agorafobičarem, na primjer, o njegovoj iracionalnoj smetnji ne može se govoriti krajnje racionalno, već zbog toga što to samo pojačava neželjni efekat koji se zatim prenosi u transfer tokom kojeg se uviđa da se zbog tog pristupa stoji u mjestu.

Ispostavlja se da samo igrajući Medlin, Džudi može da se preda/povjeri Džudi, ne i Džudi sama sebi, što pokazuje njeno cijepanje pisma kojim priznaje ulogu napravljenu zbog ubistva i prevare Skotija (Zakona koji sumnja u sebe), tako da će morati i protivno volji da nastavi da vara ne bi li Skotija navela da dođe do istinske Džudi. Koja nestaje onoga trenutka kada sa sebe skine ulogu Medlin.

(Autor je književnik)