Piše: Svetozar Janković

Po završetku rata dok su se liječile rane, izgrađivala zemlja, slavila sloboda, Crvena armija i naša revolucija, preko noći uslijedio je raskid sa zemljom Sovjeta. Tito i Staljin potpuno suprotstavljeni postaju neprijatelji. Tito napušta Informbiro (Međunarodni komunistički štab koji je zamijenio Kominternu). Točak istorije se okreće, narod je zbunjen, uplašen, zabrinut... Počinju prva hapšenja onih koji se ne slažu sa obrtom u državnoj politici. Oni koji su se izjasnili za Rezoluciju IB odmah su uhapšeni i odvedeni na Goli otok, u Bileću, Bogdonov kraj, Jusovaču, Mostar, Staru Gradišku, Požarevac, Zabelu... Njihove ratne zasluge su poništene, a oni proglašeni izdajnicima, bandom, petokolonašima, bagrom, ološem... Umjesto imenom i prezimenom nazivaju ih "informbirovcima", a njihovu djecu djecom izdajnika.

Državni vrh donosi odluku da se za takve ljude izgradi logor na pustom, nenaseljenom ostrvu – Golom otoku koje će biti najveće mučilište u Evropi u 20. vijeku. I da apsurd bude veći, učinila je to vlast koja je obećavala da će biti pravedna, pravična, slobodna i humana.

U informbiroovskim kazamatima robijalo je više od 4.000 građana Crne Gore. Njih 70 ostavilo je kosti na Golom otoku, a da im se ni groba ne zna. Oni su tamo umirali, ubijani ili su okončavali život samoubistvom kako bi sebi skratili muke.

Na pusto ostrvo, gdje ni drvo nije moglo da uspije, doveli su čovjeka, ali ne da ga oplemeni, već da ga izlože psihofizičkoj torturi. A kad su počeli da sade drveće, pošto nijesu imali vode, postavljali su robijaše da ga zaštite svojim tijelima od sunca, kako se ne bi osušilo. Uslijedile su dotad nezabilježene metode mučenja. Bojkot je bio ustaljeni oblik psihičke torture, zabranjivali su im međusobno komuniciranje. Robijaše su na minus 20 stepeni (u jednom logoru u unutrašnjosti) posipali vodom, koja se odmah ledila, a onda ih tjerali da sami biraju štap kojim su ih mlatili. Vezivali su im ruke žicom, a noge lancima, uprezali u volovska kola, a na vratove kačili natpise: "lažov", "izdajica","car lažova","kukavica","kralj izdaje"... Mučili su ih strujom, ubacivali im podivljale mačke u pantalone, davili ih u nužnicima, vješali za bandere, naređivali da laju kao psi...

"Logor 101", poznatiji kao "Petrova rupa", bio je logor u logoru " najsvirepije golootočko mučilište u kojem se nalazila baraka sa oko 100 ljudi. Odatle su išli u kamenolom, udaljen 200 metara, a staza do tamo nerijetko je bila crvena od krvi robijaša. U tom logoru tamnovala je crnogorska elita. Žene na Golom otoku su prošle istu golgotu kao i muškarci. Dovozili su ih do luke Balar furgonima za stoku, jedno vrijeme su bile na Golom otoku, a zatim su ih prebacili na ostrvo Sveti Grgur. Na tom ostrvu, kako piše Milinko Stojanović, nikad nije bilo manje od 500 žena, među kojima njih 150 iz Crne Gore.

Odmah po otvaranju Golog otoka počela su masovna ubistva. U julu 1949. godine pristigli su bosanski batinaši. Čim su naišli na Blaža Raičevića, profesora iz Podgorice, nasrnuli su na njega, vrijeđali ga i ponižavali, a onda ubili udarcima ro grudima i glavi. Tog istog dana, s kamenjem na grudima, ubijeno je dvadeset ljudi.

Iako su početkom 90-ih godina počele da se objavljuju knjige o stradanju robijaša, održano niz tribina i naučnih skupova, u posljednjih 15 godina se o ovome ćuti, jer je izgleda namjera mnogih da se Goli otok skrene na sporedni kolosijek zaborava. Ne sjećam se kada je neko poslednji put položio cvijeće na spomenik golootočkih žrtava, a golootočke žrtve se danas pominju samo ako je neki trg sa njihovim imenom urbanistički napadnut, ili se, pak, na njemu nalazi autobusko stajalište. Na Golom otoku zaglavilo je 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, 36 saveznih poslanika i 39 pomoćnika ministara.

Prema riječima Vlada Dapčevića, najpoznatijeg golootočkog robijaša, jedan dan na Golom otoku bio je teži nego 11 godina u Požarevcu.

Na Golom otoku su robijali Titovi borci sa Neretve i Sutjeske, sa Sremskog fronta i Kozare, sa Banije i Korduna, iz Šumadije, Dalmacije i Like, sa Cera i Kolubare, Skadra i Mojkovca, učesnici Oktobarske revolucije i Španskog građanskog rata...

U Kučima više ne postoje dva bratstva kao posljedica golootočke torture – Golevići i Miraševići. Posljednji muški izdanak profesor Golević nedavno je preminuo. General Đoko Mirašević je jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji Crne Gore. Učesnik oba balkanska i oba svjetska rata, dobitnik 19 domaćih i stranih odlikovanja, na Golom otoku je bio izložen najvećoj psihofizičkoj torturi. Njegovog brata Nikolu i sina mu Radomira udbaši su ubili u Malesiji i na Maloj rijeci. U informbirovskim kazamatima završilo je i 17 Živkovića sa Ubala. Četvorica se nijesu vratila kućama, niti im se groba zna. Iz beranske i andrijevičke opštine na Golom otoku je bilo 864 ljudi. Kući se nije vratilo 14, a po okolnim planinama i prema albanskoj granici ubijeno je 17 lica. Bjelopoljski pogrom prekaljenih komunista i revolucionara, na čelu sa Ilijom Bulatovićem, koji je imao veliki ugled u narodu, ostaće jedna u nizu najvećih sramota tadašnje vlasti. Predosjetivši da će biti uhapšen, 18 članova sreskog komiteta, na čelu sa Bulatovićem, odmetnulo se u šumu. Nijesu htjeli da pucaju u svoju braću, ali ovi jesu na njih. Zarobljene su uglavnom ubijali i sahranjivali pored Lima. Iliju Bulatovića i Radivoja Bogavca prebacili su preko noći u jedno selo kod Brodareva, gdje su ih ubili.

Goli otok je svakog minuta bio pozornica na kojoj se odigravala krvava ljudska drama po scenariju i u režiji partijske i državne vrhuške na čelu sa Titom, koji pred sudom istorije ne može izbjeći odgovornost za ovu veliku posleratnu tragediju. Život robijaša i njihovih porodica je uništen. Umjesto poštovanja za ono što su uradili za svoju zemlju, čekala ih je kazna koja bi i za teroriste bila nehumana. Goli otok je natopljen krvlju rodoljuba i komunista i·zasijan njihovim kostima. Zbog toga golootočke žrtve zaslužuju istinu i pravdu, mnogi od njih i Orden Narodnog heroja. Skupština Crne Gore trebalo bi da donošenjem zakona ispravi istorijsku grešku i Ordenom Narodnog heroja posthumno odlikuje generala Đoka Miraševića, Jagoša Žarića, legendarnog komandanta 1. proleterske brigade, generala Arsa Jovanovića, načelnika Generalštaba, Vlada Dapčevića, komesara divizije Petra Komnenića, ratnog komandanta Iliju Bulatovića i desetine drugih.

U svakoj pravno uređenoj državi, za zločin treba da odgovaraju njegovi počinioci. Za ovaj u inforbirovskim kazamatima niko nije. I neće. Naprotiv, gradili su karijere, nagrađivani su odlikovanjima, činovima, funkcijama, foteljama... Javnost, laička i akademska je zaćutala, a treba da progovori.

Jedno ostrvo odredilo je sudbinu drugog ostrva Brioni – Golog otoka. Goli otok i Brioni bili su slika jugoslovenskog društva u to doba. Ni u paklu nije bilo tako strašno kao na Golom otoku. Niti je u raju bilo tako lijepo kao na Brionima, gdje je posljednji komunistički car, kako je Hruščov nazivao Tita, imao, pored sve ugodnosti i privatni zoološki vrt.

I bi Goli otok – najveće mučilište u Evropi! I bijahu Brioni – najveći hedonistički raj u Evropi! Na sramotu građana Jugoslavije!

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”