21/02/2021 u 00:00 h
Dan.Dan.
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
StoryEditor

Jedan od onih života

Iza Balaševića je ostao neizbrisiv trag koji će se jednog dana pretvoriti u ulice posred Beograda i Novog Sada, kao opomena svima onima koji njima odlaze u skupštine, da tamo ne vijećaju o svojim privilegijama već o garantovanju osvojene slobode svih nas, čemu je Panonski mornar posvetio cio svoj život
-Autor: Saša Ilić Đorđe Balašević, jedan od poslednjih jugoslovenskih trubadura, zauvijek je otplovio 19. februara 2021, u jeku pandemije korone, tokom ko zna kog talasa ili pika, u 67. godini života, kako piše u zvaničnim saopštenjima, a čini se kao da je postojao oduvijek, zajedno s pjesmama koje su obilježile čitavu epohu: kraj Jugoslavije, period njenog raspada i potonje borbe za jugoslovensko sjećanje. Njegov umjetnički život, iako je počeo lakim notama, najavljujući šansonjera i zabavljača, što je on bez sumnje i bio, imao je, međutim, posve drugačiji razvoj, jer ga je od najavljene putanje, kojom su mnogi lagodno koračali sve do današnjih dana, odvojilo ono što stihotvorca čini pjesnikom, tamburaša umjetnikom, a stend-ap zabavljača istinskom zvijezdom. Bila je to komponenta bez koje bi Balašević bio nezamisliv. Budući da je na sceni bio prisutan preko 40 godina, od 1977. kada je sa grupom „Žetva” snimio svoj prvi hit „U razdeljak te ljubim“, a nešto kasnije generacijsku himnu „Računajte na nas“, Balašević je izvršio trajan uticaj, naročito na generacije rođene 70-ih godina, koje su tokom 90-ih, u vrijeme zabrane njegovog rada i emitovanja njegove muzike na srpskim TV i radio stanicama, činile osnovnu bazu slušalaca i fanova, u zemlji kao i širom svijeta, putevima (e)migrantskih ruta. I Balašević je ostao odan toj publici, kao i svojim ranomrazovskim po/etičkim načelima.
Osamdesete godine su period u kome će Balašević ispjevati najveći dio svog baladičnog i šansonjerskog opusa („Pesma o Vasi Ladačkom“, „Lepa protina kći“, „Olivera“, „Mirka“, „O, kako tužnih ljubavi ima“, „Ilona“, „Život je more“ i druge), sa nezaboravnim iskoracima u rableovsku poetiku („Pesma o jednom petlu“, „Al’ se nekad dobro jelo“), kao i u domen društvene satire, u kome će se takođe izdvojiti pjesme portreti, u čijem komponovanju je bio nenadmašni majstor. „Nikad kao Bane“ postaće veliki hit, a kako će se ispostaviti, protoverzija svih budućih funkcionera sa kojim će kantautor tokom 90-ih doći u mnogo ozbiljniji sukob nego što su to školske nevolje najavljivale. Njegovo distanciranje od Baneta, štrebera i budućeg „velikog čovjeka“, doživljeno u ranim danima, postaće više od pjesme, jer će trasirati razvojni put ne samo „malog čovjeka“, tamburaša i zabavljača, već i čitavog društva.
Prelomne 1980. godine, tokom služenja vojnog roka, Balašević je snimio seriju „Vojnici”, koja će mu se 10 godina kasnije vratiti kako smrtonosni bumerang, jer će upravo ova institucija biti najzainteresovanija za njega, zbog čega će biti primoran da bježi i skriva se od mobilizacija. Iako teza o „osveti loših đaka“ dobro zvuči, Balaševićev život potvrđuje upravo suprotno, jer se početak raspada Jugoslavije neizostavno vezuje za „osvetu odličnih đaka“, koje je krajem 80-ih TV dnevnik počeo da forsira nešto, potvrđujući nepogrešivu projekciju razvojnog puta lokalnog odlikaša iz pjesme: Tek ponekad sretnem tog dečka/Crna tašna i šofer i mečka…
Od sredine 80-ih, Balašević sve predanije prati burne političke događaje, ostavljajući oštre kritičke komentare na svojim albumima. U memorandumskoj 1986. on snima pjesme „Sve je otišlo u Honduras“, „Narodnjaci“, ali i antologijsku „Ne lomite mi bagrenje“. Njegovi koncerti postaju performansi na kojima podjednako važno biva i ono što će pjevač ispričati između pjesama. Godinu dana kasnije, sa djecom iz sirotišta „Sonja Marinković“ i iz škole „Đorđe Natošević“ iz Novog Sada snima dramatično upozorenje „Samo rata da ne bude“. Njegov stari školski drug Bane, sada ne samo u crnoj „mečki“ nego i na vrhu vlasti, međutim, nema sluha za pjesnički angažman. Ono što će ga sve više zanimati biće isključivo vojno angažovanje na terenu, u koje će željeti da uključi i sve svoje školske drugove koji su mu se smijali dok je svojevremeno ručicu u školi dizao vješto.
Za Đorđa Balaševića početak 90-ih predstavljaće granicu koja će mu doslovno promijeniti život. U tom smislu, on će podijeliti sudbinu većine građana, pri čemu će on, slijedeći svoj etički imperativ, izgubiti sve privilegije koje je mogao sačuvati. No, baš u tom trenutku, dok je po radio-stanicama širom zemlje bilo izlijepljeno upozorenje „Balaševića ne emitovati!“, on će postati ono za šta se spremao od svojih ranih radova. Teret angažmana nije nimalo lak i ovaj novosadski kantautor će to dobro osjetiti na svojoj koži. Njegov album „Jedan od onih života” iz 1993, neslušan i faktički zabranjen, rijetko je umjetničko svjedočanstvo o suočavanju sa strahotama rata i građanske (ne)odgovornosti. Pored Milana Mladenovića, biće to usamljeni primjer na tlu čitave Jugoslavije. Pjesme „Čovek sa mesecom u očima“, posvećena ubijenom gradu Vukovaru, kao i „Krivi smo mi“ predstavljaće opomenu u doba opšteg beščašća. Zauzvrat, Balašević će od vlasti dobiti prezir, propagandni progon iz javne sfere, našta će se on osvrnuti u svojoj čuvenoj pjesmi, zakasnjelom čeonom sudaru sa Banetom koji se u međuvremenu pretvorio u Bobana. Pjesma „Sloboda-ne!“ (Radio Indeks 1997) predstavlja balaševićevski poziv na pobunu koja će se tri godine kasnije dovršiti padom Miloševića i izvanrednim albumom „Devedesete” (2000) na kome će se naći i potresna pjesma o borbi i posledicama – „Živeti slobodno“ ispjevana u ritmu džeza. Ovaj album bio je i izraz njegove lične pobjede. Međutim, ni taj period neće potrajati dugo, jer će se Balašević ponovo javno angažovati u svrgavanju režima Vojislava Koštunice. U junu 2020, Banetova stranka bezočno će zloupotrijebiti njegovu pjesmu „Računajte na nas“ na jednom od svojih predizbornih spotova.
Političari grade spomenike od 23 metra, oni luđi ruše i pale čitave gradove da bi ostavili trag u povijesti, ljudi poput Balaševića jednostavno budu ono što jesu, a za njima ostaje landmark koji niko više ne može ukloniti, niti se može prisvojiti bilo kakvim posthumnim odlikovanjima. Iza Balaševića je ostao neizbrisiv trag koji će se jednog dana pretvoriti u ulice posred Beograda i Novog Sada, kao opomena svima onima koji njima odlaze u skupštine da tamo ne vijećaju o svojim privilegijama već o garantovanju osvojene slobode svih nas, čemu je Panonski mornar posvetio cio svoj život. Život koji jeste bio kao more, ali ono zimsko. Uzburkano. Bez pristana.
Peščanik.net


03. avgust 2021 21:27