Na prvi pogled, moglo bi se reći da je malo ko popularizovao Stari Rim u proteklih nekoliko decenija kao Ridli Skot sa svojim filmovima Gladijator I i II. Da li bismo mogli ostati pri ovoj tvrdnji ako je gotovo sve što vidimo u Skotovim filmovima sušta suprotnost onoga što je Stari Rim bio? Naravno, Skotovi filmovi nisu dokumentarni i ogroman broj istorijskih netačnosti može se pripisati umjetničkoj slobodi i potrebi za određenom vrstom dramatizacije. Ipak, ne može se prenebregnuti činjenica da on kroz svoje filmove pokušava progurati sopstvenu političku ideologiju koja je po mnogo čemu američki mainstream, ali gotovo ni po čemu rimski.
Gladijator iz 2000. je nesumnjivo filmsko remek-djelo, međutim, glavni pokretač radnje je "san koji je bio Rim", kako Marko Aurelije na početku filma najavljuje svoju želju da nakon njegove smrti Rim ponovo postane republika. Na ovim riječima zasniva se i radnja nemaštovitog i do granica plagijata derivativnog Gladijatora II, koji bi se mogao smatrati i soft-reboot-om prvog filma. Velikom broju ljudi ovo će zvučati čudno, ali Rimska Republika nikad nije pala – makar ne do onog trenutka kada je pao i sam Rim.
Svakako, Ridli Skot nije izmislio pad Rimske Republike, ali je možda i sam bio pod pogrešnim uticajem – možda serije Ja Klaudije, po romanu Roberta Grevsa, u kom svaki pozitivan lik lamentira nad navodnim padom Republike. Osjećaju apokaliptične propasti Republike doprinio je i jedan od najboljih podkasta na ovu temu, Den Karlinov Smrtni trzaji Rimske Republike. Istovremeno, ukoliko biste otišli u biblioteku mogli biste naći knjige naslovljene sa Pad Rimske Republike od Plutarha ili Kasija Dia. Ipak, niti jedan od antičkih istoričara nije nazvao neko svoje djelo "Pad Rimske Republike". Ovaj naslov je kasniji izum, koji moderni urednici ili istoričari često koriste da bi organizovali ili opisali odlomke njihovih djela koja se bave periodom pred uspostavljanje carske titule.
Kada je Oktavijan Avgust postao prvi rimski car, on nije ukinuo Rimsku Republiku, već je samo promijenio njen oblik vladanja. Kada se Avgust obraća Senatu i kaže da je "obnovio Rimsku Republiku" to zapravo nisu cinične riječi uništitelja Republike, kako se danas često tumači, već jednostavna konstatacija da je ujedinio rimsku državu, do tada razdiranu građanskim ratovima. Toga su bili svjesni i senatori i građani Rima, čiji se životi nisu značajno promijenili sa promjenom političkog uređenja, bilo da su živjeli u glavnom gradu ili provincijama.
Razlog zbog kojeg vjerovatno niste svjesni ovoga jeste što "republika" u vašem shvatanju predstavlja upravo političko uređenje. Tako je iz perspektive savremenog čovjeka Rim iz demokratskog perioda Republike prešao u monarhistički period Carstva. Štaviše, Rimska Republika ne samo da je nadživjela "pad republike", tj. uspostavljanje carstva, već je nadživjela i pad Rima. Vizantija (Istočno Rimsko Carstvo) očuvala je ideju Rimske Republike u svom Novom Rimu, Konstantinopolju. Iako se umjesto latinskog termina res publica sve češće koristila grčka riječ istog značenja, politeia, kontinuitet republike bio je očigledan. To se jasno vidi i u Justinijanovim Novelama, koje su sredinom VI vijeka pisane na latinskom i grčkom jeziku, a gdje se republika/politeja pojavljuje kao pojam koji opisuje sveobuhvatno društveno uređenje, unutar kojeg car vlada i sprovodi pravdu.
Da Rimska Republika ne podrazumijeva nikakav poseban oblik vladanja može se zaključiti i iz Ciceronovog kapitalnog djela, koje se upravo zove O Republici (De re publica). Ovo djelo, napisano nekoliko decenija prije uspostavljanja Rimskog Carstva eksplicitno navodi da republika može imati različita politička uređenja: monarhijsko, aristokratsko ili demokratsko. Prema njegovom mišljenju, Rimska Republika sadrži monarhijsko uređenje u figurama konzula, aristokratsko u Senatu i demokratsko u narodnim skupštinama.
Ako Rimska Republika nije političko uređenje, šta je zapravo? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti. Prosti prevod termina res publica glasio bi "javna stvar", što ukazuje na to da je riječ o nečemu što se tiče svih građana. Ovo je bila svijest koja je među Rimljanima postojala od samih početaka Republike do njenog kraja 1453. godine. Stoga, opstanak Republike nije se dogodio samo u pukom terminološkom i ideološkom smislu, već je imao i vrlo praktične manifestacije.
Što se tiče samog koncepta republike, mi smo u našim životima svjedočili promjeni odnosa prema ovom pojmu. Ustavom iz 2007. godine, Republika Crna Gora postala je Država Crna Gora, uz napomenu da je "republikanskog uređenja". Na taj način, u Crnoj Gori "republika" je dobila niži status u odnosu na globalni konsenzus, koji je već restriktivniji od značenja koje je ovaj pojam imao u rimskoj tradiciji. U svakom slučaju, Rimska Republika višestruko je starija od današnjeg shvatanja republike, te je ne treba umanjivati retroaktivnim tumačenjima kakva, između ostalog, propagira i Holivud.
Piše: mr Roberto Golović
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
