Piše: Alma Ferhat  

Na novinarsko pitanje: "Da li smo se prerano radovali?", nakon najnovije izjave američkog predsjednika da ne planira protjerivanje palestinskih stanovnika iz Gaze, lider izraelske stranke Demokrata rekao je da se nikada nije moglo računati na Trampovu doslednost, nadovezujući se na raniju tvrdnju da je transfer stanovništva stran cionističkoj ideologiji.

Ipak, ideja transfera kao strategije rješavanja jevrejsko-arapskog konflikta nije nepoznata u cionističkom pokretu. U prošlosti je razmatrana kao opcija ne samo od strane radikalnih desničara, već i od lidera cionističkog pokreta Teodora Hercla. Očito svjesni njene monstruoznosti, zastupnici ove ideje su je pravdali argumentom da su svi Arapi isti, pa nije važno u kojoj zemlji žive, na taj način pokušavajući da normalizuju ideju premještanja stanovništva. Na isti način danas političari i mediji u Izraelu insistiraju na upotrebi mekog termina "dobrovoljna emigracija", koji se cinično elaborira kroz pravo ljudi da izaberu gdje će živjeti i da je izbor sigurnije države bolji za same Palestince. Nasuprot Herclu, prvi izraelski premijer Ben Gurion bio je skloniji procesu useljavanja (alija) kao načinu postizanja jevrejske većine. On je ne samo vjerovao da se kroz masovnu aliju može popraviti demografska slika Izraela, već je i izražavao sumnju da bi svijet pristao na transfer stanovništva.

Ipak, ideja transfera stanovništva nikada nije nestala iz javnog prostora. Ona je bila sastavni dio tlapnji ekstremnih desničara, ali povremeno i izraelskih zvaničnika. Za vrijeme rata za nezavisnost, tadašnji ministar spoljnih poslova Moše Šaret govorio je o preseljenju palestinskog stanovništva kao velikoj šansi novostvorene države. Ne treba zaboraviti ni Šestodnevni rat koji je proizveo užasne posledice po stanovništvo. Tada je protjerano oko 90 hiljada Sirijaca sa Golanske visoravni i oko 300 hiljada Palestinaca sa Zapadne obale.

Prvobitna izjava američkog predsjednika uzburkala je izraelsku javnost. Neprikrivena ponuda protjerivanja stanovništva prevazišla je očekivanja izraelske desnice. Ali, ogromna podrška Trampovom planu podstakla je i strepnju kod one manjine koja sa očajem prati situaciju i optužuje slabu izraelsku ljevicu za izostanak inicijative. Međutim, Šai Agmon, koji se bavi političkom filozofijom, drugačije tumači uzroke podrške ideji transfera. Kao ljevičar, on problem prije svega vidi u izraelskom političkom centru. Od sloma pregovora u Oslu, kaže Agmon, u Izraelu je stvorena iluzija da je moguće pomirenje između ljevice i desnice, kapitalizma i solidarnosti, bezbjednosti i ljudskih prava. Partije centra žele da spriječe svako takmičenje radi uspostavljanja balansa na političkoj sceni. Centar je izabrao postizanje ravnoteže, izbjegava svaku polarizaciju i oslanja se na politički pragmatizam.

Tome služe i istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju da građani žele jedinstvo, što se potencira i u medijima. Međutim, Agmon smatra velikom greškom prilagođavanje političkih ciljeva anketnim rezultatima, jer je to zemlju dovelo u situaciju da niko ne govori o alternativama. Politički centar izbjegava da predstavi bezbjednosne opcije, jer ne želi da kontrira većini. Tako se stiglo do ideološki ispražnjenog političkog prostora koji preuzima i popunjava desnica.

Šai Agmon podsjeća na 2006. godinu, kada je stranka Kadima iznijela stav da je Druga intifada uništila šansu za mirovni sporazum. Mnogi liberali su tada prihvatili poziciju "razočaranih mirotvoraca", zanemarujući činjenicu da Šaron, a kasnije ni Olmert ni Livni nikada nisu rekli da se odriču teme bezbjednosti države. Međutim, današnje partije centra (Lapid i Ganc) postavile su se drugačije: one kupuju vrijeme bez izjašnjavanja. Agmon navodi da je izraelski centar postao radikalno neopredijeljen u vezi sa ključnim pitanjem: da li je rat bez kraja postao državna politika Izraela? Ovo ćutanje je velikim dijelom iskalkulisano, jer se centar uporno nada da će privući umjerenu desnicu.

Vjerne strategiji čekanja, partije centra čekaju i da Netanjahu oformi državnu komisiju koja bi istražila uzroke debakla koji se dogodio 7. oktobra. Izrael ima izvjesnu tradiciju u formiranju ovakvih komisija: do sada ih je bilo 20. Njih obrazuje sama vlada ili Državni odbor za poslove revizije koji predstavlja stalno tijelo Kneseta. Komisije su se obično pravile nakon pritiska javnosti, a ponekad i na inicijativu same vlade kako bi se povratilo povjerenje građana. Ono što je interesantno jeste da se do sada nije desilo da je neka vlada ignorisala zaključke i preporuke takve komisije. Ona je nezavisna i samostalna, njen rad je određen posebnim zakonom i ona ima pravo na uvid u sva dokumenta koje smatra neophodnima, kao i ovlašćenje da pozove sve relevantne svedoke na saslušanje.

Naravno, od početka je jasno da Netanjahuova vlada (slično našoj u slučaju "Nadstrešnica") ne može dozvoliti istraživanje okolnosti koje su dovele do događaja 7. oktobra, jer su krivci u samom političkom vrhu zemlje. Umjesto toga, režim čini sve kako bi ljude zadržao u fatalnom oktobarskom danu time što se opire vraćanju otetih, dok istovremeno šalje u rat mlade vojnike i rezerviste. Građani su sluđeni jer je sve naopako. Šabak, vrhovni sud i pravna vladina savjetnica, koji gaze prava Palestinaca promovišu se kao simboli izraelskog liberalizma. Zato je moguće pozivati građane da brane izraelsku demokratiju nakon smjene glavnog čovjeka Šabaka, izraelske službe bezbjednosti, dok se ignorišu okupacija i obnavljanje rata u Gazi.

Ako sadašnja vlada ostane na čelu države, 7. oktobar će biti samo jedna od tragedija u kojoj su žrtvovani vlastiti građani. Isti razvoj događaja vidjeli smo u Srbiji, koja je ravnodušno prošla kroz zločine devedesetih i 2012. stigla u fazu satiranja domaćeg stanovništva. Najpre kroz niz incidenata bez izričite namjere da neko strada, da bi se stiglo do 15. marta i upotrebe zvučnog oružja protiv građana.

(Tekst je objavljen na portalu pescanik.net)