Piše: Dejan Ilić
Povod da se Bajden povuče iz trke za predsjednika Sjedinjenih Država bio je pokušaj atentata na Trampa. Da je Bajden ostao predsjednički kandidat, taj neuspjeli atentat na Trampa ujedno bi bio i kraj trke čiji bi pobjednik svakako bio Tramp. Do dana izbora, kampanja oba kandidata vrtjela bi se oko tog pokušaja iz koga je Tramp trijumfalno izašao s oreolom nedodirljivosti (nešto kao naopaki, izopačeni untouchable, da izvini Kevin Kostner). Takve su bile i fotografije s lica mjesta.
Ali, razloga da se Bajden povuče bilo je, naravno, više. Ljudi koji se time bave ozbiljnije od mene, često kažu da američke (predsjedničke) izbore mahom odlučuju domaće teme. Ekonomija prije svih. Ne bi me začudilo kada bi se pokazalo da ovaj uvid stoji i na uspjehu jednog odličnog dokumentarnog filma o izbornoj kampanji predsjedničkog kandidata Bila Klintona iz 1992. Čitalac se sJeća – kroz cio film "The War Room" (1993) kao refren se provlači savjet – pričaj o ekonomiji, glupane.
Da je samo do ekonomije i domaćih tema, teško da bi Tramp imao bilo kakve šanse protiv Bajdena. Samo što izbori nikada nisu stvar isključivo racionalnih procjena i odmjeravanja. Tramp je – recimo to tako, kolokvijalno – tukao Bajdena mimo svih regularnih izbornih disciplina. Ponajviše je igrao na Bajdenovu starost i istrošenost, iako ni sam nije u mnogo boljem stanju niti je mnogo mlađi od Bajdena, ali – u vezi s tim je neuspjeli atentat popravio stvari za Trampa (kao niko mu ništa ne može, pa ni godine).
To je jedna strana izborne trke; druga se, pomalo neočekivano, tiče međunarodnih tema. Nije stvar samo u tome da je tobože mlađani Tramp dominirao nad prestarjelim Bajdenom. Bajden je naprosto počeo da gubi neophodnu podršku svojih političkih saveznika iz progresivnih redova i to ponajmanje zbog svojih poodmaklih godina. Rat u Izrealu/Palestini jedan je od glavnih razloga: Netanijahu bi mogao skupo da košta američke demokrate (pogotovo ako sad uđe i u rat u Libanu). A Bajden je zbog njega već platio visoku cijenu – povlačenjem sa izbora.
Kamala Haris, kako trenutno stoje stvari, zaustavila je pad izbornih šansi demokratskog kandidata i kako se čini preokrenula trend. Jednim dobrim dijelom, njeni odlični prvi rezultati u najnovijim istraživanjima (predizbornog) javnog mnjenja u Sjedinjenim Državama svakako imaju veze s tim što je promjena na mjestu demokratskog predsjedničkog kandidata trenutno potisnula pokušaj atentata (najjače Trampovo "oružje" u izbornoj kampanji) u drugi plan. Međutim, svesti priču o novom činu u predsjedničkoj američkoj izbornoj drami samo na pokušaj atentata i posledice bilo bi ne samo pogrešno nego i naivno.
Da je samo do medija, taj bi se medijski balon oko nove kandidatkinje izduvao za par dana. Kamala Haris radi nešto drugo i važnije: ona konsoliduje i obnavlja demokratsko biračko – recimo to tako, pomalo neprikladno – tijelo. Njeni komentari u vezi s ratom u Izraelu/Palestini i to u prisustvu samog Netanijahua (koji je potom otrčao da se utješi u Trampovom naručju) imaju, naravno, i međudržavnu političku težinu. Ali, oni dolaze i kao melem na ranu povrijeđenih demokratski nastrojenih demonstranata (ne samo studenata po američkim univerzitetima) širom Sjedinjenih Država protiv masakra u Gazi.
Gotovo sa samog vrha države, ti demonstranti dobili su – od Kamale Haris – potvrdu da su (bili) u pravu (iako ih je policija nemilosrdno tukla), da njihovo moralno čuvstvo nije na krivom tragu. U tom smislu Kamala Haris obnavlja i oko sebe okuplja sve potencijalne demokratski nastrojene birače. Bajden, posle svih svojih izjava, uglavnom nedovoljno oštrih prema Izraelu i samom Netenijahuu, više nije imao diskurzivni prostor da pošalje drugačiju poruku. Kamala Haris, iako Bajdenova potpredsjednica, taj prostor još ima i koristi ga iz sve snage.
Čitalac dalje može sam da ređa teme – migranti, pravo žena na izbor… – koje nisu čista ekonomija i pogotovo ne samo ekonomija, u vezi sa kojima Kamala Haris ima mnogo više mogućnosti od Bajdena da pošalje poruku koju potencijalno demokratski nastrojeni birači hoće da čuju prije nego što se odluče da glasaju. Da li je to stvar samo kampanje ili i čvrstih uvjerenja nove demokratske kandidatkinje (iako to još nije zvanično), vidjećemo posle izbora (na kojima, ne treba sa zavaravati, Tramp i dalje ima šanse, ali ne više tako velike).
Sve ovo znači još jednu stvar: Kamala Haris nije tu da otima – ili, ako hoćete, preobraća – Trampove glasače. Ne samo da tako nešto vjerovatno nije moguće, nego se to (pogotovo) u kampanji naprosto ne radi. Smisao kampanje je da zadržite svoje birače i izvedete ih na glasanje. Bajden više to nije bio u stanju. Kamala Haris za sada pokazuje da to može da uradi. Jeste, ovo je gruba, pojednostavljena slika situacije oko izbora u Sjedinjenim Državama. Ali, ako je tačna, a vjerujem da jeste, onda bismo iz nje mogli nešto da naučimo.
Problem ovdašnje opozicije nije samo to što Vučić i SNS kradu izbore, iako to jeste najveći problem. Nisu glavni problem ni manjak resursa ili nedostupnost medija s nacionalnom frekvencijom. Jedan od velikih problema domaće opozicije je to što redovno odvraća svoje potencijalne birače od glasanja pogrešnim ponašanjem i porukama. Ne radi to samo tako što ponekad izgleda da se više upinje da na svoju stranu prevuče Vučićeve birače (što je nemoguće) nego da mobiliše svoje. Iako se i time rastjeruju opoziciono nastrojeni birači.
Mnogo češće, ta opozicija, iako tačno zna šta njeni potencijalni birači od nje očekuju, uporno isporučuje nešto drugo i onda svoje birače, kao da su ovce, pokušava da ubijedi da je baš to drugo ono što im zapravo treba. To se ne radi, ni inače, a pogotovo ne u kampanji. Ne moramo sad nabrajati, dovoljno je samo pomenuti raspad koalicije Srbija protiv nasilja i sve što je potom bilo, uključujući i objašnjavanje ko je od bivših koalicionih partnera bio u pravu, a ko je grdno (po)griješio. Nema razloga da se na to vraćamo.
Jer, kao što se i moglo sa sigurnošću očekivati, režim je svojom očajno lošom (uzdržavam se da ne kažem – izdajničkom) politikom dao novi razlog za masovno opoziciono okupljanje. Treba biti politički izrazito netalentovan, pa upropastiti novu "svenarodnu" mobilizaciju protiv kopanja litijuma u Srbiji. Sve što opozicioni političari sada treba da rade svodi se na – slušajte ljude i ponavljajte za njima. Kao što to upravo radi Kamala Haris.
peščanik.net
(Autor je pisac i kolumnista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
Коментари (0)
Оставите свој коментар