Potraži me na obali

Piše: Đorđe Telebak

Naravno da ću je potražiti. I ne samo to. Pronaći ću je, pa makar i s onom žmigavom ručnom baterijom, ukoliko je elektrodistribucija naumila da kad padne noć u njenom predgrađu škrtari i da na svakom trećem uličnom "direku" žmirka slabašno žuto svjetlo.

Bila su to vremena lepršavih godina, onih šezdesetih i sedamdesetih, za koje mnogi ljudi koji žive u evropskim zemljama uporno tvrde da su to bila najljepša vremena po mjeri čovjeka, vremena koja se, sa žalošću konstatuju, više nikada neće ponoviti. Vremena opuštenosti, bez stresa, vrcave šale, grohotnog smijeha, dječurlije koja na livadi sve do sumraka neumorno igraju lopte na male golove, dok njihovi roditelji s prijateljima pjevaju pjesme, rastežu harmoniku, na ražnju okreću janjca i čašicama sa šljivovicom jedni drugima nazdravljaju.

Zlatna epoha harizmatičnog i vrlo mudrog političara Josipa Broza Tita, koga neki današnji političari, u pokušaju da ga obezvrijede, prozvaše čak nekakvim kalauz-bravarom, mada Titu, po profesiji metaloglodaču, ovi političari nisu ni do gležanja na njegovim nogama. Bila su to vremena kada nismo zaključavali vrata od stana, sigurni da nikakav neznanac to neće zloupotrebiti.

Đorđe Telebak

-Politika

U vrijeme opatijskog festivala jugoslovenske zabavne muzike ulice bi naglo opustjele, a sa tada rijetkih televizora odjekivala bi melodija "Potraži me u predgrađu", koju su u alternaciji pjevali zgodni Slovenac Lado Leskovar, a u drugom muzičkom aranžmanu miljenik jugoslovenske publike Đorđe Marjanović. Meni se, priznajem, više dopada verzija ove pjesme u izvođenju Lade Leskovara. A, vama?

Ta kristalna dvorana opatijskog hotela "Kvarner"...

Ko bolje pjeva? Čija melodija, iz prve, ulazi u uši? Ona Lole Novaković, ili ona Beti Jurković? Koja pjevačica ima najljepšu haljinu? Jao, bože, vide joj se gola leđa! Šta joj bi? Mora da joj je slabašna melodija, pa publiku hoće da uhvati na "gola leđa"? Jao, svašta! Kakav skandal!

Pa onda dođe red i na onu melodiju što srca slama "Jednom u gradu ko zna kom" (ti ćeš imati svoj dom, a ja, ja ću tada prestati da budem mlada...) sa neizbježnom Lolom Novaković u prvoj i Vice Vukovom u drugoj verziji.

A tek, ona "Oprosti, volim te" u interpretaciji fantastičnog zagrebačkog džez-pevača Drage Diklića, što je mrdajući usnama lijevo-desno melodiji dodavao džez zvuk, a u drugoj izvedbi sa Zafirovom Senkom Veletanlić...

U opatijskim melodijama odzvanjale su – sanremske note. Opatija je po sistemu "copy-colle" u svemu vjerno oponašala svog sedam godina starijeg slavnog italijanskog mediteranskog brata. I bi sve tako do sredine osamdesetih, na opštu radost nas Jugoslovena.

Postojali su u Jugoslaviji i festivali zabavne muzike po republikama, ali opatijski festival je bio godišnja smotra produkcije jugoslovenske zabavne muzike. Na ovom festivalu Zdravko Čolić je pjevao melodiju "Gori vatra", a Dragan Stojnić svojim baršunastim glasom "Zašto dolaziš samo s kišom".

Osim opatijskog festivala jugoslovenske zabavne muzike postojao je i festival jugoslovenskog filma u Puli, praćen, dakako, budnim okom filmskog sladokusca Tita, koji je u vrijeme festivala boravio preko puta, na brionskom ostrvu Vanga. Ne znam šta bi cijenjena naslednica velikog Milutina Čolića, filmska kritičarka "Politike" Dubravka Lakić na to rekla, ali zli jezici kažu da se o pobjedniku jugoslovenskog filmskog festivala u Puli u dobroj mjeri odlučivalo na ostrvu Vanga.

"Šta kaže Tito za film 'Sutjeska' u kojem igram jednu od glavnih uloga?", s dobrom dozom nervoze u glasu, pritom dobujući prstima po stolu kojim je dominirala boca viskija "čivas", radoznalo bi se kod novinarskih pera raspitivao slavni Ričard Barton, poznat i kao dva puta muž neodoljive Liz Tejlor. Dva puta, jer se prvi put pojavila "voda u gasu" pa nešto među njima nije štimalo, a drugi njihov brak bješe nakon popravnog ispita.

"Valjda će Tito misliti na mene kad se bude odlučivalo o nagradama", vajkao se Barton. Ova briga nije mučila samo Ričarda Bartona, nego i Jula Brinera. Za razliku od njih dvojice, Sofija Loren, sa svojim dežmekastim mužem i filmskim producentom Karlom Pontijem, uopšte se nije brinula. Znala je da je apsolutna miljenica Titovog srca i bila je posve sigurna u svoj uspjeh.

Već decenijama nema više ni opatijskog festivala jugoslovenske zabavne muzike, a ni godišnje produkcije jugoslovenskog filma u Puli. Nema više baš ničega što bi mirisalo onim specifičnim parfemom zajedništva, parfemom Jugoslavije. Sada znamo jedino to koji film je osvojio "Zlatnu palmu" na kanskom filmskom festivalu, "Zlatnog lava" u Veneciji, te "Zlatnog medvjeda" na filmskom festivalu u Berlinu.

Kao kockar pokera, sve karte sam stavio na Emira Kusturicu nadajući se da je napokon dobio kvalitetan scenario i da je oran da kao nekad zasuče rukave i ponovo nas obraduje dobrim filmom.

Dok se to ne dogodi, ne prođe skoro nijedan dan, a da ponovo ne slušam melodiju sa opatijskog festivala iz 1962. godine "Ti nisi došao" u izvrsnoj interpretaciji Lole Novaković, koju je komponovao Alfons Vučer.

politika.rs

(Autor je diplomirani žurnalista i profesor sociologije)