Piše: Milisav S. Popović

Pšenica. Umivena suncem i nedodirnuta rukom, talasala se poput zlatne presije u vrelom sudu. Stajala je na jednom od puteljaka, uživajući u pogledu, iako bješe za glavu niža od suvog mora. Potom umota kosu (nekoliko brzih pokreta) i smjesti je u kapu. Podiže mali ranac, udahnu (naoko tužno) i zaputi se stazom, dopustivši lavirintu i vedrom nebu da je navode.

Nekoliko puta je djevojče zastalo da pomiriše uplete divljih krunolista, jedan ubrala, čupnula listiće sa grančice, da istakne plave latice i nastavila hodom.

Cvrkut udaljen, blizak... bubice i pčele... opoj tišine tek preliven životom. Prošlo je dosta od kada se tog jutra zatekla na pšeničnom drumu, i nije naišla ni na koga... a i sama nije znala koga očekuje. A potom, baš onda kada je mislila da hodu treba još vremena a stabljikama da je drže podalje od svijeta, nabasa na njega!

Ispusti cvjetić, raširi obraze i (najednom) sjeti se svega (pa, skoro svega):

– Dragi moj najdraži! – zatrča se dok su stvari u rancu zveketale za njom.

Bijeli tigar, tek rasklupčan iz sna, zijevnu i zaputi se put nje.

Bješe toliko veliki, da kad su stigli jedno do drugoga, punih ruku i vascijelom snagom se nakačila oko njegovog vrata – ne pomjerivši silnog ni za tren.

– Dragi moj.... dragi moj... – upetljala je prste kuda je mogla, a tigar je nježno lizao onaj otvoreni dio oko vrata.

Grlili su se i mazili dovoljno dugo dok im se toplina nije ujednačila, a duše navikle i uz krzno i kožu preporodile.

Nastaviše da idu stazom... nastaviše bez usamljenosti. Nešto mu je pričala, izgledalo je da je razumije, samo bi pokoji put zijevnuo i zamljackao... vjerovatno omamljen suncem.

Kada je podne pristiglo, a sjeni se stanjile, sa obzorja horizonta začu se lepet krila. Gornji vrhovi pšenice se poviše. Stigla bijela vrana! Previše velika, da bi bila stvarna.

– I ti si tu?! – dodirnu je do grudi dok je lebdjela iznad njih. – I ti si me našla?! Pa sada smo svi tu!

Tigar frknu, prijateljski, vrana graknu i napravi dva tri kruga iznad njihovih glava, dok se nije odlučila i spustila djevojčetu na rame. Bješe ogromna, i ta slika nekako bi nezgrapna, ali izgleda da težina ne bi značajna, jer malena je razdragano gazila, kao da nema nikakvog tereta. Sada ih bi troje, i priča bi potpuna. A kakva?, to ni pripovjedač ne zna.

Nastaviše poljem, istim drumom...Nekud ih je trag vodio, ali zaborav se sporo topio. Znali su da moraju stići, niti jedno od njih ne shvatajući gdje i kuda, ali duboko osjećajući da sve teče kako treba... i da će cilj, sam od sebe da se odmota.

Vrana bi najglasnija, djevojčica najsmijanija, tigar uporno mudar... a put dug, vijugav, nemoguć da se prepriječi ili drugim načinom okrivuda. Djelovalo je da zlatnoj šumi nema kraja.

Ali svemu dođe kraj.

I pšenica naglo na jednom mjestu odstupi.

Ukaza se kuća. Stara, ali očuvana. Prozori boje meda, vrata od zelenog sloga, a maleno dvorište prepuno listokruna.

Zastadoše sve troje. Sve troje glave poviše.

Vrana i tigar pogledaše u djevojče. Ona vid nije svlačila s kuće.

– Dom – tiho reče i krenu naprijed. Vrana se blago premjesti na leđa bijele zvijeri i ostade da na istom mjestu sačekaju dok im se ne vrati.

Na vratima je zatekla cjedulju, umotanu u nepromočivu foliju. Nije je otvarala, ali je tačno znala šta je pisalo: "Dragi putniče, unutra sam ja. Vlasnica svih ovih polja i jednog lijepog života. Ali bila sam sama... i ovo pišem u času kada me izdaje snaga. Stara sam i stigao je kraj. Molim te da se postaraš šta će biti s mojim ostacima... a tebi ostavljam sve. Neizmjerno zahvalna. Baka Stana". I datum od prije godinu dana. A u foliji dvije figurice, bijeli tigar i bijela vrana. Njene dragocjenosti od kada je bila mala.

– Niko nije došao... – tužno prošapnu –... niko me nije pronašao.

Pomilova vrata, ali ne uđe unutra.

Udahnu koliko je mogla i okrenu se. Pođe nazad.

Tamo su je čekali njih dvoje, spremni da je utješe... no ne bi potrebe.

Zagrli ih oboje, u mirisnom perju i toplom krznu izgovori "dobro je", ispravi se, pogleda u puteljak što je vodio nekud gore i osmjehnu se: Idemo. Vrijeme je.

I duhovi dobrih duša odoše.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”