Među razlozima za najnoviji rat na Bliskom istok nalaze se i politički izbori. I kad budu i kad izostanu.
Njihovi rezultati su u demokratskom Izraelu doveli na vlast najagresivniju desnicu. A istovremeno je njihovo izostajanje, punih 17 godina, autokratski Hamas nadomjestio kobnim izborom – da iz Gaze upadne u Izrael i izazove dalekosežni rat.
Sada se obje strane brane da nisu imale drugog izbora. Hamas da bi oružano odgovorio na izraelsku okupaciju i tim činom pridobio solidarnost islamskih zemalja, a Izrael da bi ga uništio kao terorističku organizaciju koja propovijeda uništenje njegove države…
Za ovu priliku, njihov slučaj navodim kao najdrastičniji primjer sve češćih povezivanja nepovezivosti. Izbori i ratovi se ispostavljaju kao krajnosti koje se prepliću kao da igraju dvije glavne uloge u istoj drami gdje se, na ovaj ili onaj način, odlučuje o našim životima.
U svijetu sve većih zastranjivanja i stranputica, samo nam je falila serija izbora koja bi mogla da ga dodatno učini nepredvidivim – sugeriše agencija Blumberg. Po njenoj računici, sledeće godine će se građani izjašnjavati o vlasti u oko 40 zemalja, koje čine 41 odsto stanovništva planete i stvaraju 42 procenta bruto globalnog proizvoda, što je, dodaje, preveliki sticaj izazova i za mirnija strateška vremena.
Odnosi unutar država i između njih su polarizovani toliko da već i predizborne kampanje povećavaju neizvjesnosti koje mogu da izazovu velika tumbanja kako u strateškom pozicioniranju, tako i na tržištima i berzama. Našlo se mjesta i za zlosutnost američkog milijardera Pola Singera da je sada "svijet potpuno zavisan od vještine lidera da izbjegnu Armagedon".
Ali, koliko je takvih? U časopisu Forin afers se, pod naslovom "Zašto pametni lideri prave glupe poteze", povela polemika o njihovim karakterima i načinu djelovanja pod pritiskom. Po jednima, što je ulog veći, biće racionalniji, dok drugi tvrde da u delikatnim okolnostima češće doživljavaju emotivni šok i djeluju neracionalno.
U ovdašnjem lideru se naslućuju obje reakcije. Prosto se izbezumi zbog "antisrpskih postupaka" Prištine pa i priprijeti, ali joj racionalno ide naruku povlačenjem Srba iz tamošnje policije i pravosuđa, kao i njihovim neučestvovanjem u izborima na sjeveru. Pa se sve to, i još ponešto, ukrsti s njegovim "neznanjem" kako je došlo do naoružanog upada ekipe bliskog mu saradnika u Banjsku, kojim je pogoršana pozicija Beograda, tako da sada pristaje na sve osim da prizna nezavisnost Kosova i podrži njegovo učlanjenje u UN. A da, ipak, prijevremenim parlamentarnim izborima, malo odloži neugodnu mu neminovnost, i to uz uzvik "Srbija ne smije da stane", iako i dalje nije jasno kuda to hita.
Pažnja svijeta je, naravno, znatno više usredsređena na izbore 2024. za Evropski parlament, kao i one u Americi, Rusiji, Belgiji, Rumuniji, Indiji, Pakistanu, Južnoj Koreji, Južnoj Africi, na Tajvanu, a svakako i u Ukrajini – ako se održe. Veza sa ratom ili potencijalnim sukobima biće mjestimično vrlo značajna.
Volodimir Zelenski je za odlaganje izbora jer je Ukrajina posvećena borbi protiv ruskih agresora. Ta okolnost neće smetati Vladimiru Putinu, kako se čuje, da se isprsi za još jedan mandat i to usred rata u kome nije ostvario početne ciljeve.
Ankete u SAD pokazuju da izazivač Donald Tramp ima veće izglede da se vrati u Bijelu kuću nego da u njoj ostane Džo Bajden kome, uz ostalo, prigovara da loše ratuje a da bi on začas zaustavio sve ratove. Nju Delhi i Islamabad nisu u ratu, ali su između te dvije nuklearne sile hronične oružane čarke oko Kašmira. A Seulom struji žmarac zbog atomskog arsenala Pjongjanga. Kina je, pak, učestala i omasovila vojne vežbe oko Tajvana, kako bi ga upozorila da ne izglasa i formalnu nezavisnost od nje…
Prilično je uvriježeno mišljenje da oružanim sukobima najbolje rukovode nedemokratske zemlje. Dvojica američkih politikologa to pobijaju nalazom da su u periodu 1816 –1987. one pobijedile u samo 46 procenata njenih ratova, dok su demokratije bile uspješne u 76 odsto svojih vojnih poduhvata.
Do zanimljivih zaključaka je nedavno došla i istraživačka agencija Pju. Našla je da se vlade brzo mijenjaju u EU, iako ona uživa u miru i visokom standardu. U prosjeku do smjena dolazi svake druge godine, a rekorderi u toj kratkoročnosti su Belgija, Finska i Italija, gdje su mandati trajali manje od 365 dana.
Bar u tom pogledu, Srbija ide ukorak sa Evropom, uz jednu veliku razliku – ovdje su vlade u funkciji autokratije. Slično kao u Rusiji i Kini, koje ovdašnja vlast naziva "braćom" i "prijateljima", što su komplimenti koji se ne čuju na sastancima s predstavnicima EU, iako formalno težimo njenom članstvu.
Nije nam strana ni veza između rata i izbora. Ovdje je tek poslije poraza od NATO, izbornu pobjedu doživjela, prethodno bitno potiskivana, opozicija.
A i upravo raspisani prijevremeni parlamentarni izbori, proistekli su, dobrim dijelom, iz situacije ni rata ni mira, koja se označava i kao "zamrznuti konflikt" i kao "nedovršeni posao". U tom statusu se Srbija gotovo ukopala, iako "ne smije da stane", što je sve, takođe, vezivanje nepovezivosti.
novimagazin.rs
(Autor je spoljnopolitički komentator)
