Piše: N‘Toko
Novo istraživanje Univerziteta u Mariboru prouzrokovalo je mnogobrojne dalje analize (jedna od boljih objavljena je nedavno u "Mladini"), u kojima se mi ljevičari pitamo šta je to krenulo po zlu. I svako seciranje podataka vodi nas do zaključka da su mladi zabrinuti zbog svoje budućnosti, zbog nedostatka stanova, zbog rata, zbog zaštite okoline… I premda smo svi saglasni oko toga, nemamo odgovor na ključno pitanje: zašto se onda mladi ne okreću lijevim strankama, koje obećavaju stanove, blagostanje i mir? Ne samo da su socijalističke stranke posvuda na zalasku, nego je i njihova baza potpuno nestala; po podacima iz istog istraživanja, za lijeve se opredelila polovina mladih u poređenju sa 2018.
Moramo shvatiti da se materijalne brige stanovništva ne poklapaju sa ekonomskim nacrtima lijevih stranaka. Uzalud (slovenačka) ljevica naveliko obećava "sigurnost" zabrinutom stanovništvu, ono ne vjeruje njenom programu. Otkako su propali svi socijalistički usmjereni partijski projekti – od Sirize i Podemosa do Korbina i Sandersa – vjera u socijaldemokratsku obnovu nije se vratila. Pokušali smo da promijenimo sistem iznutra, pa nam nije uspjelo. Ne samo da sile kapitalizma nisu dozvolile da izvedemo reforme, nego za veliki New Deal u sadašnjoj fazi kapitalizma nema realnih uslova kakvi su još postojali poslije Drugog svjetskog rata. Ljevica koja nema radikalnijih rješenja osuđena je na obećanja o budućnosti, a tome niko više ne vjeruje. Koliko god je uništavajući i nepodnošljiv, kapitalistički status kvo je u odsustvu revolucije postao činjenica sa kojom ljudi moraju živjeti. Zato u politici ljudi ne traže promjenu sistema, nego političku kulturu koja bi im omogućila da prežive njegovu destruktivnost. I tu su desne stranke zablistale.
Kao prvo, desnica je ostvarila političku kulturu koja otklanja ideju opšteg širenja blagostanja. Resursi su ograničeni, svijet neće živjeti sve bolje i bolje. Svi znamo da će se provalija između onih koji imaju i onih koji nemaju samo povećavati. Svako pametan pokušaće da se premjesti u tabor prvih. Desnica omogućava srednjoj klasi da prestane da se osjeća loše zbog patnji drugoga. Ubijedila ih je da oni nisu odgovorni ako drugi najebe. Tebi je bolje jer si to zaslužio. Ljevičar mora stalno da obavlja rituale sažaljenja, mora protestovati, bojkotovati, reciklirati, učiti nova pravila ponašanja, pa još nositi i moralno breme, jer ništa od toga ne smanjuje teškoće onih koji trpe. Kad si desničar, ne moraš imati lošu savjest zbog ljudi sa druge strane provalije – jer tamo su po svojoj zasluzi.
Desnica je ostvarila političku kulturu koja se uopšte ne pretvara da Evropa obavlja prosvjetiteljsko poslanstvo u svijetu. Desničar ne mora da održava nepodnošljivu laž da u Ukrajini branimo demokratiju, da smo zabrinuti za ljudska prava u Kini ili bezbjednost na Bliskom istoku. Desnica je otkačila sve te klišee, koji razjedaju lijevo-liberalne stranke i tjeraju njihove sljedbenike u sve zagonetnije moralne lavirinte. AfD, Le Pen sa RN, Vilders, Tramp i ostali su građanima učinili veliku uslugu kad su ih oslobodili od licemjernog ačenja da je Zapad briga za sudbinu Ukrajinaca. Oni svjetska bojišta vide tačno onako kakva uistinu jesu: interesna područja velikih sila. Ako od njih nemamo direktne koristi, nemamo tamo šta da tražimo. To naravno nije nužno mirovnjačka pozicija – naprotiv, u vojnom kapitalizmu masovno ubijanje po svijetu dobrodošla je ekonomska pojava. Desničaru je dozvoljeno da bez osjećanja gleda klanje izdaleka i da, kao na fudbalskoj utakmici, navija za ovu ili onu stranu.
Desnica je ostvarila političku kulturu koja, za razliku od liberalne ljevice, ne negira kapitalističko nasilje. Temelji evropskog sistema su krađa sirovina u propadajućim državama, brutalno iskorišćavanje rada i podređivanje žena. Liberalizam privid prosvećenosti može sačuvati jedino ako su te pojave daleko od pogleda i zato nije moralno uzdržan u današnjim uslovima, kad svakodnevno pratimo genocide koje Zapad sponzoriše. Desnica je upravo to nasilje integrisala u svoj moralni red i uzdigla ga kao vrijednost. Dužnost jačega je da podređuje druge. U fizičkoj dominaciji nad slabijima je zato dozvoljeno uživati. Možeš do mile volje uživati dok gledaš kako policajac "uči migranta lekciji", jutjub siledžiju kako postavlja ženu "na svoje mjesto", izraelskog vojnika koji je vezao mrtvog Palestinca na haubu i tako se vozi.
To se odražava u privatnom životu omladine srednje klase, koja nije neposredno izložena nasilju. Ta se omladina mora snaći u svijetu koji je istovremeno beskonačno udoban i beskonačno zločinački. Šta izgubljenim i depresivnim tinejdžerima nudi ljevica? Terapeutsku kulturu neprekidnog samoispitivanja i traženja identiteta. Šta im nudi desnica? Konkretnu fizičku disciplinu, poslije koje se odmah bolje osjećaš. Pitersonov "spremi sobu", Goginsov "ne zaustavljaj se kad si umoran", Tejtov kik-boks čizmaški kamp i Roganovo kupanje u ledu. Koliko god zvuči kao kliše, fizička disciplina je nužna za mentalno preživljavanje u bestežinskom društvu ekrana i dostave hrane. I to dragocjeno područje je u cjelini kolonizovala desnica. Na internetu teško nalaziš vježbe za kičmu a da ti algoritam ne ponudi bar još "deset navika pravih alfa-muškaraca".
Desnica ne govori da će stanovi jednog dana biti dostupni, da će rat prestati i da će podneblje postati stabilno. Dobro zna da mladima nema pomoći od tih obećanja. Umjesto toga im nudi političku kulturu koja im pomaže da emotivno prežive – uz osjećanje moći, bez naporne ljubavi i saosjećanja. A ljevica je izgubila svoju borbenu tradiciju i vrijednosti kojima je nekad odolijevala surovoj viziji desnice. Zaboravila je da nismo postali socijalisti zato što nam je neki ministar obećao ovu ili onu reformu, već zato što su nam socijalističke vrline nudile čvrstoću, disciplinu i nadu koje su ti potrebne da ne poludiš od svijeta. Ako ne razvijemo sposobnosti potrebne da se suočimo sa svijetom takvim kakav je, uzalud sanjarimo da ćemo ga ikad promijeniti.
(Autor je Miha Blažič, umjetničkog imena N‘Toko, esejista, kolumnista "Mladine", reper i jedan od istaknutih aktivista za "izbrisane" i izbjeglice; inicijator sindikata prekarnih; prevela sa slovenačkog Svetlana Slapšak)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”