Mandat Džimija Kartera ostao je upisan u istorijsko sjećanje kao neuspjeh. Takav sud je u najmanju ruku neobičan, posebno kada dolazi od američkih konzervativaca; mnoge od omiljenih politika desničara – kao što su deregulacija i odlučna borba protiv inflacije, bez obzira na pad zaposlenosti – zapravo su pokrenute u Karterovo vrijeme. Naravno, kada se takvi problemi stave na račun uzgajivača kikirikija iz Džordžije, mandati njegovog naslednika, Ronalda Regana, najvećeg heroja konzervativaca u 20. vijeku, izgledaju još blistavije.
Trebalo bi da je nesporno da je Karter bio najuspješniji bivši predsjednik u posleratnom periodu, možda i najveći bivši predsjednik svih vremena. Objašnjenje treba tražiti u njegovom visokom integritetu. Činjenica da nijedan bivši predsjednik poslije Kartera nije uspio da slijedi njegov uzor – da svoje vještine i kontakte iskoristi za obavljanje istinski važnih poslova u politici, umjesto za gomilanje novca – govori mnogo o našem vremenu.
Istina, to su problemi rezervisani za malobrojne s kojima se većina nas nikada ne susreće, ali završetak predsjedničkog mandata svakog političara stavlja u neugodnu situaciju: bivši predsjednici su dobili otkaz od naroda ili su stigli do limita dozvoljenog broja mandata. Samo jednom se dogodilo da se neki političar posle poraza vratio i ponovo ušao u Bijelu kuću (Grover Kleveland); i samo jednom je zabilježeno da je bivši šef izvršne grane vlasti bio jednako uspješan u nekoj drugoj grani (Vilijem Hovard Taft, koji je postao vrhovni sudija). Šta jedan bivši predsjednik može raditi, osim da napiše knjigu koju će mnogo ljudi kupiti, ali će je malo ko pročitati? Ili se bar neće dugo sjećati pročitanog: još se čekaju predsjednički memoari iz kojih je proistekao neki nezaboravan uvid.
Karter je prošao kroz tešku, depresivnu fazu nakon što ga je Regan ubjedljivo porazio. Tada u svojoj 56. godini, odlučio je da svoje talente i javni uticaj iskoristi za unapređenje demokratske politike, da ubrza plauzibilan "mirovni proces" (oslanjajući se na neuporediv uspjeh sporazuma iz Kemp Dejvida) i uključi se u globalnu borbu za iskorjenjivanje bolesti gvinejskog crva. Bio je jedini predsjednik u 20. vijeku koji se vratio u (vrlo skromnu) kuću u kojoj je prethodno živio; kao što je jedan novinar primijetio, kuća je vrijedela manje nego vozila Tajne službe parkirana ispred nje.
Drugi su krenuli nekim drugim putevima: Ford je već započeo trend profitiranja od predsjedničkog položaja, posebno unosnim govorima; ali nije se istakao kao dio međunarodnog džet seta. Naravno, iznošenjem takvih zapažanja rizikujete da se jednostavno pridružite nemilosrdnim desničarskim napadima na Klintonove; ali nema sumnje da letovi avionom Džefrija Epštajna i držanje govora za firme na Vol stritu sa šestocifrenim honorarima govore o nekim lošim procjenama: takvi postupci jačaju osjećaj da politička klasa živi u nekom posebnom svijetu, daleko od običnih ljudi. Čak i ako nema direktne razmjene (lobiranje ionako ne funkcioniše na taj način), držanje govora za novac potvrđuje sumnje da se političari mogu kupiti. Privatni sektor kupuje njihovo prisustvo ("pogledajte koga možemo dobiti!"), a ne njihov učinak, i tako pokazuje svoju moć.
Bivši političari gube moć, ali ne i uticaj, rekao je jednom Bil Klinton. Mogu prodati svoje usluge onome ko ponudi najviše, mogu i sami ući u lobističke vode ili pokrenuti ono što se ponekad sramežljivo naziva "konsultantska investiciona firma". Uobičajeno opravdanje kaže da su u pitanju izuzetno talentovani pojedinci koji su odabrali da rade za državu i tako se odrekli ogromnih količina novca, pa je u redu da kasnije ponešto i zarade. Takvo opravdanje zanemaruje poentu da javna služba treba da bude poziv, a ne nešto od čega se očekuje znatna finansijska korist.
Kao što primjećuje jedan od likova u klasičnom međuratnom filmu Pravila igre, svako je imao svoje razloge. Klinton je morao da otplati dugove iz višegodišnjih sudskih postupaka; Džordž V. Buš je bio tako osramoćen katastrofalnim mandatom da bi svaki pokušaj političke aktivnosti posle 2008. u najboljem slučaju bio dočekan s podsmjehom. Komentatori su se nadali da će Obama iskoristiti svoj prestiž i intelektualne talente da uradi nešto važno. Nažalost, memoari koje je napisao bili su nezanimljivi, uglavnom bez samosvijesti i filozofske dubine njegovih prethodnih knjiga. A zabave na Karibima, na privatnom ostrvu Ričarda Bransona, osim što su pokazale da je glamur valuta na koju možete računati nakon napornog rada na predsedničkoj funkciji, potvrdile su i pretpostavku – koju dijele Toni Bler, Gerhard Šreder i mnogi drugi ljevičarski lideri koji su se pomirili s neoliberalizmom – da ako želite da nešto uradite na ovom svijetu, morate sarađivati s privatnim bogatstvom.
Karter ne samo da je odbacivao glamur, nego je i strpljivo radio na dobro odabranim projektima. (Za razliku od klintona, koji uprkos izvanrednim političkim vještinama i dobrom osjećaju za državne politike nije imao fokus u godinama poslije Bijele kuće, što je bio slučaj i tokom njegovog mandata.) Istina, i Karter je mogao biti "rezervisan" kao govornik preko agencije – za nadoknadu koja se kretala između 100 i 200 hiljada, u kategoriji "Lifestyle" uz "Političke govornike". Ali ukupno uzevši, to je čovjek koji je oblikovao ideju da javna služba nije nešto što na kraju treba da donese bogatstvo, ili bar mora zavisiti od bogatih, već nešto na čemu pojedinac može predano raditi tokom čitavog života.
The Guardian, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston)
