Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave Vidovdan, jedan od najvećih hrišćanskih praznika. 

Ovaj nepokretni praznik ima veliko značenje kod srpskog naroda, jer se ovaj datum vezuje za Kosovski boj 1389. godine i za pogibiju kneza Lazara i takozvanu propast Srpskog carstva.

U spomen na Kosovsku bitku, predstavlja sjećanje na poginule u svim ratovima pa se u crkvama obavljaju pomeni za stradale u ratovima.

Narod ovaj praznik obilježava i kao dan starog slovenskog božanstva Vida, zaštitnika vida i iscelitelja bolesti očiju.

Crkva je ovaj svetac unijela tek 1892. godine u kalendar, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove negovala.

Zbog velike simbolike i značaja za srpski narod, za ovaj praznik vezani su brojni običaji.

Jedan od njih je i stavljanje trave vidovčice pod jastuk uoči Vidovdana. Što žene usnu te noći, to će i da im se ostvari. Drugi je bio da se vidovčica bere rano jutru i stavlja u vodu kojom se ukućani potom umivaju.

Vidovdan se smatrao praznikom za oči, jer se vjerovalo da ovo božanstvo liječi od očnih bolesti i pomaže slijepima da progledaju.

Postoji vjerovanje da ćete u onome što prvo ugledate na Vidovdan imati uspjeha.

Danas je dobro započeti neke ručne radove, provjetriti garderobu, prebrajati pare.

U Banatu bi majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: "Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi."

Djevojke koje žele da znaju za koga će se udati, uoči Vidovdana, stavljaju pod jastuk, vidovčicu, parče hleba i malo soli pod jastuk i izgovaraju:

"Vide, Vide! Tako ti soli i hleba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen. Neka mi izađe na san".

Vjeruje se da će im na taj način budući muž doći u san.