Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije služio je danas u Cetinjskom manastiru pomen mitropolitu Mitrofanu Banu, povodom 102. godišnjice od njegovog upokojenja.
Vladika je u besjedi nakon pomena kazao da se upisao ne samo u naše sjećanje nego i u istoriju jednoga naroda onaj čovjek čije zasluge pominjemo i koga se sjećamo i poslije stotinu i više godina od njegovog upokojenja.
- A mitropolit, kao duhovno lice, upisao se i u istoriju svoje Crkve i svoga naroda. Poživio je, možemo reći, puni vijek ljudski, a njegov život je bio ispunjen i dobrim djelima i velikim uspjesima, ali i velikim patnjama. Doživio je i veliko stradanje svoga naroda. A on se uvijek saraspinjao sa svojim narodom i nikada ga nije ostavio”, kazao je mitropolit crnogorsko-primorski.
Podsjetio je na njegove zasluge iz mladih dana, kada je bio iguman manastira Moprače.
- Naročito se ističu njegove zasluge i njegova hrabrost i viteštvo u odbrani manastira Morače 1877. godine od Turaka. To je bila jedna veoma važna bitka posle koje je i oslobođen Kolašin, odakle se krenulo u dalje oslobađanje teritorija prema Kosovu i Metohiji u narednim decenikama, podsjetio je on.
Mitrofan Ban je, kazao je on, postao mitropolit u jedno, može se reći, mirno i srećno vrijeme, poslije Berlinskoga kongresa, kada je Crna Gora kao druga srpska država dobila međunarodno priznanje i puno državno dostojanstvo.
- Uz čestitoga kneza Nikolu on je činio sve da se narod naš objedini, da se duhovno i kulturno prosveti, da se obrazuje, da napreduje u svakom pogledu. On je, naravno, dao i veliki doprinos boljoj organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. U njegovo vrijeme Crkva u Crnoj Gori je od strane države bila proglašena autokefalnom. Ali kakvo je to bilo značenje, kakva je bila suština i sadržina te autokefalije? Bilo je to mnogo daleko od onoga što pojedini današnji kvaziistoričari govore. To nije bila crkvena odluka nego je to bila odluka države koja je bila prihvaćena i od strane Crkve, ali kao jedno prelazno stanje. Kao i druge pokrajinske Crkve u srpskim zemljama koje su sticale autokefalnost jedna po jedna. Tako je Mitropolija stekla autokefalnost, ali to je samo značilo slobodu, i to je samo značilo da se samo još jedan dio stare Pećke Patrijaršije oslobodio. I to je bila pretpostavka za obnovu Pećke Patrijaršije, Srpske Patrijaršije. Takva je, naravno, bila misao mitropolita Mitrofana, objasnio je vladika Joanikije.
On je naglasio da je Mitrofan Ban u svojim propovijedima, svojim besjedama, svom učenju teološkom i eklisiološkom tumačeći i vjeru i istoriju Crkve slijedio ideju Nemanjića. kosovsku ideju i misao, slijedio Crnojeviće, Petroviće…
- I vidimo iz svega njegovog djela da se svim silama trudio da bude na putu svojih velikih prethodnika Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Petra Drugog Tajnovidca Lovćenskog. Treba pročitati samo nekoliko njegovih besjeda, recimo prilikom obnove crkve na Ćipuru ili prilikom obnove manastira Vranjine, ili besjedu prilikom osvećenja sabornog hrama u Nikšiću, pa vidjeti taj njegov polet, vidjeti njegovu misao, vidjeti kakvu je ideju on nosio, kazao je vladika Joanikije.
Vladika je posebno ukazao na veliko oduševljenje Mitrofana Bana prilikom oslobođenja Kosova i Metohije.
- On u tom pogledu slijedi kralja Nikolu, kojemu je bio vjeran. Bio mu je vjeran u svemu, ali ga za jedno, ili za dvoje nije slijedio. Čestiti kralj napravio je jednu veliku grešku: ostavio je svoj narod u vrijeme pogroma austro-ugarskoga i otišao u inostranstvo. Dobro, treba ipak snishoditi ljudskoj slabosti, ne treba zbog toga zaboravljati njegove velike zasluge i njegova velika djela kojih je nesporno imao. Ali, Mitrofan Ban nije napravio tu grešku. On je ostao sa svojim narodom i skoro pune tri godine nosio iznio bijedu ropstva, poniženja, stradanja, gladi, nesreća, jada i nevolja svoga naroda. To je bila njegova Golgota pred kraj njegovoga života, rekao je vladika.
Mitropolit Joanikije je, besjedeći dalje o ,itropolitu Mitrofanu Banu, kazao da je nakon oslobođenja od austro-ugaske okupacije došao čas da se naš narod ujedini.
- A najviše se radovao tome što je došao čas da se obnovi Pećka Patrijaršija. Na tom velikom djelu on je potrošio svoj zadnji atom snage. Bio je na nekoliko pripremnih konferencija, veoma uvažen kao najstariji srpski arhijerej toga doba. Čim su se srpski arhijereji sabrali u oslobođenoj zemlji, nije bilo nikakve dileme šta treba činiti: treba obnoviti Pećku Patrijaršiju. Srpsku Patrijaršiju, slavu Nemanjića, slavu Svetoga Save i zavjetnu misao crnogorskih mitropolita jer je Crna Gora, Crnogorska Mitropolija poslije ukidanja Pećke Patrijaršije 1766. godine, nasilničkog čina od strane turske vlasti, u kome je, nažalost, tada učestvovala i Carigradska Patrijaršija. Crna Gora nije priznala tu odluku, mitropoliti crnogorski je nijesu priznali nego su se slonili na veliku, moćnu i bratsku Rusiju i tako opstali, pa je Crnogorska Mitropolija opstala kao jedini slobodni dio Pećke Patrijaršije ispod Save i Dunava, sa srpskim vladikama na Cetinju. Zašto Cetinje dobija ugled i prednost nad mnogim drugima? Zato štoi su tu srpski arhijereji, pa se okolni narod vezivao za Cetinje. Od tada se Cetinje uzdiže, podsjetio je mitropolit Joanikije.
Mitropolit Joanikije je istakao da je Mitrofan Ban godinu dana od 1919. do 1920. predsjedavao Središnjim arhijerejskim saborom koji je obnavljao Pećku Patrijaršiju.
- Dočekao je čas zvaničnoga obnovljenja koje je proglašeno 14. septembra 1920. godine. Dočekao ga je srećan, iako na bolesničkoj postelji i pri poslednjim izdisajima svoga života. Bog ga je nagradio za njegovu vjernost i istrajnost, za njegovu revnost, za velike njegove trudove na njivi Gospodnjoj da dočeka obnovui Pećke Patrijaršije i da ode kao zaslužni arhijerej u naručje Svetoga Save, u naručje Hrista Boga Spasitelja kome je vjerno služio, zaključio je mitropolit Joanikije.
