Rušenje lovćenske kapele, gaženje Njegoševog amaneta i skrnavljenje njegovog groba je zli čin nasilja i znak velike nesreće za Crnu Goru, poručio je sinoć u Kotoru mitropolit crnogorsko primorski Joanikije.

Obraćajući se prisutnima na svečanoj akademiji koju je Crkvena opština Kotor organizovala povodom 50 godina od početka gradnje crkve na Prčanju i 40 godina njenog osvećenja, mitropolit je kazao da kada s druge strane pogledamo kao hrišćani i vjerujući ljudi, možemo reći da se kapela “žrtvovala, da se na nebo vaznijela, da ona živi novim životom i djeluje sa neba”.  

  -Prvi znak njenog novog života bila je prčanjska kapela Svetog Petra koju je podigao blaženopočivši otac Momo Krivokapić. On je jedan od rijetkih sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske koji je u potpunosti podržavao blaženopočivšeg mitropolita Danila Dajkovića, u njegovoj neravnopravnoj borbi za očuvanje kapele i amaneta Njegoševog. Hvala Bogu, ipak nisu bili sami, veliki broj profesora, uglednih intelektualaca, umjetnika, pjesnika, podržao je našu crkvu u toj borbi i stali su na branik kapele. Mi, kada njegujemo sjećanje na lovćensku kapelu, i kada slavimo njeno novo dejstvo kroz crkvu na Prčanju, gledamo na ostalih 20 kapela koje su podignute po Crnoj Gori i širom srpskih zemalja i dijaspore, mi dakle blagodarimo i osjećamo se počastvovanim što smo u društvu onih koji su u vrijeme komunističkog terora bili na strani istine, na strani crkve, Njegoša i njegove zavjetne kapele. Izvršen je dakle zli čin nasilja, ali moralna pobjeda je bila na strani crkve i svih oni koji su stali u odbranu kapele, rekao je mitropolit Joanikije dodajući da je ta neravnopravna borba u tom vremenu, bila veoma važna, jer je, kaže, bila najjači otpor komunističkoj vlasti poslije 1945. godine.  

-Ali ta borba za nas je i danas veoma važna. Borba za crkvu od tog vremena ne prestaje , ako dublje gledamo od doba Isusa Hrista našeg spasitelja, sva istorija je u znaku borbe za crkvu. Slava Bogu što smo i večeras ovdje sabrani u to ime, u ime svetinje, časti, imena, obraza i pamćenja. Daj Bože da nas sjećanje na Njegoša, njegov amanet i djelo, sabira i snaži da idemo putem Hristovim, putem Svetog Save, Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Drugog Lovćenskog tajnovidca, poručio je mitropolit Joanikije.

Akademik Matija Bećković, najavljen kao svjedok vremena rušenja kapele na Lovćenu, rekao je da nisu samo u redovima turskog zuluma “crkve letjele sa brda na brdo”, već i u vrijeme naših domaćih zuluma i zulumćara. 

 -Prije pola vijeka, Njegošava kapela sa Lovćena “doletjela” je i na brijeg tihoga kanala u Perčanj, kako je Prčanj u svojoj pjesmi nazivao vladika Rade. Kao što je ikona izraz težnje da vidimo Boga, tako je i kapela na Prčanju bila izraz težnje da vidimo oburdanu kapelu na Lovćenu. Kao što ikona nema replica, nego dvojnica i ostaje jedna jedina ma koliko se umnožavala, tako i lovćenske kapele ma koliko ih ima širom svijeta, ostaju da dozivaju onu jednu jedinu i neoborivu. Prčanjsku crkvu Svetog Petra, prvu izbjeglicu sa Lovćena, dočekao je tada jedva znani, mladi paroh kotorski Momčilo Krivokapić. Crkva Svetog Petra već je imala svoju znamenitu istoriju, nju je na vrhu Lovćena podigao vladika Rade i ostavio amanet da se u nju sahrani. Vijest da će se crkva graditi i njena gradnja upale su u oči tadašnjeg svijeta. Rečeno je da je vladičin naum - ne samo da u njoj počiva, već i da poveća religioznost u svom narodu i posluži kao svetionik putnicima iz daljine. Kažu da se vladika dvoumio kome da je posveti Svetom Petru Cetinjskom ili Svetom Luki Ljubotinjskom. Znamo što je odlučio ali Svetog Luku spominjemo i zbog Kotora u kojem je najljepša crkva Svetog Luke i što je vladika Rade pred Lučin dan tražio da ide u Kotor, a mitropolit Amfilohije posljednjih dana života govorio je da će na Lučindan biti na Cetinju živ ili mrtav, kazao je Bećković navodeći da nije slučajno što je u Kotoru svojevremeno održan simpozijum - Sveti Luka kroz vjekove”. 

O procesu gradnje crkve Svetog Petra na Prčanju govorio je novinar i publicista Jovan Markuš koji je o tome pisao u jednoj svojoj knjizi.

Crkva je, ističe, počela da se gradi neposredno nakon razaranja hrama Svetog Petra na Lovćenu 1972. godine. Projektovao je arhitekta Savo Ristov Krivokapić, brat protojereja stavrofora Momčila Krivokapića. Ova crkva, rekao ke Markuš, predstavlja savremenu repliku nekadašnje kapele na Lovćenu, do nedavno pojedini djelovi njene fasade namjerno su bili ostavljeni u sivoj fazi gradnje, što je simbolizovalo rane i ožiljke na Njegoševoj kapeli, ostale “poslije vandalskog čina vrha komunističke vlasti”.

 -Prema riječima protojereja stavrofora Momčila Krivokapića, kome prije svih pripadaju zasluge za izgranju crkve od ideje i realizacije, surovi beton je bila slika surovog vremena u kojem je srušena kapela na Lovćenu. Crkva na Prčanju je potpuno završena, osveštana i nalazi se danas u bogoslužbenoj upotrebi. Idejni projekat urađen je neočekivano brzo i na osnovu njega je dobijena građevinska dozvola, dok je glavni projekat bio završen 1973.godine. Građevinsku dozvolu izdao je na lični rizik Jovo Bošković, kazao je Markuš.

On je poručio da je dobijanje građevinske dozvole “bilo prvo čudo Petra Cetinjskog vezano za izgradnju ove crkve”.

Temelji su, dodaje, iskopani za jedan dan mobom i ljubavlju mještana Prčanja 5. novembra 1972. Godine, a betonaža je izvedena u dvije mobe zaključno za 15. novembrom iste godine.   

-Kamen temeljac sa poveljom položio je i temelje osveštao mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković 3. decembra 1972. godine. Kamenje se vadilo iz majdana u Doljanima, dok su se blokovi klesali u blizini temelja crkve drugom polovinom 1974. godine na Vaskrs, a 1975. služena je prva služba, naveo je Markuš.

Svečanoj akademiji su prisustvovali potpredsjednik Opštine Kotor Siniša Kovačević, predsjednica SO Maja Mršulja, predsjednik Opštine Tivat Željko Komnenović, vladika mileševski Atanasije, episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije, arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski protojerej Nemanja Krivokapić.

Učestvovao je hor Srpskog pjevačkog društva “ Jedinstvo”, violinistkinja Dušica Kordić, maturant Luka Samardžić, a moderator programa je bio Slaviša Čurović.