Nakon sedam godina pauze, kultni rok sastav iz Gornjeg Milanovca "Bjesovi" razgalili su podgoričku publiku fenomenalnim i energičnim nastupom i podsjetili zbog čega važe za jedan od najvećih i najjznačajnijih sastava ovog žanra na ovim prostorima.
Bjesovi su nastupili u okviru koncerta "Rockstrikcija 2" koji se održao u hali nekadašnjeg preduzeća Titeks, sada poznatijeg kao Kolektor.
Gost radija Svetigore bio je Zoran Marinković, pjevač i frontmen benda, koji se tokom razgovora prisjetio kako je taj termin upotrijebljen za naziv ovog rok sastava.
- Bjesovi su nastali u periodu kada je rokenrol, kao dio popularne muzike 20. vijeka bio aktuelan i kada je pružao mogućnost čoveku da se izrazi i da se bori za neke stvari koje želi. Do naziva Bjesovi smo stigli tako što sam ja čitao Dostojevskog, odnosno jedno zagrebačko izdanje koje je tada moja majka kupila i koje je bilo štampano na ijekavici. Taj naslov se kasnije prevodio i kao "Zli Dusi" ili "Nečiste sile", ali mi se čini da je su ti pojmovi manji od pojma Bjesovi. I danas veliki broj ljudi misli da se mi zovemo Bjesovi jer smo kao oni-demoni. Međutim, nije tako jer je isto bilo kao kod stvaralaštva Dostojevskog. Mi pričamo o njima, ali nismo oni - kazao je Marinković.
Prema njegovim riječima, Dostojevski je odigrao veliku ulogu u njegovom životu.
- Trudim se da budem što bolji prijemnik i što pristupačniji provodnik. Mislim da je to zadatak umjetnika, ako mi je već Bog darovao talenat za kreaciju - istakao je Zoran.
Govoreći o starcu Tadeju Vitovničkom kojeg je poznavao, Zoran je podijelio svoja sjećanja na čuvenog duhovnika.
- Starac Tadej nije bio shvaćen i često je bio osuđivan od strane drugih. To je bilo isto kao sa Dostojevskim. I on i otac Tadej su bili bogotražitelji, ljudi na pravom putu, malo neobičnom, pa je trebalo vremena dok ih drugi razumiju. I rokenrol je bogotražiteljski, ne samo Bjesovi, već kompletan pravac - kazao je Zoran.
Zanimljiv je bio i trenutak kada jMarinković dobio „blagoslov“ od starca Tadeja za umjetničko stvaralaštvo.
- Nisam mogao u sebi na pomirim bavljenje svetovnom umjetnošću i vjeru. Zato sam 1997. godine rasturio Bjesove i ta pauza je trajala dvije godine dok nisam otišao sa prijateljem Igorom Maleševićem kod starca Tadeja u manastiru Vitovnica. Tamo je već, pored nas, bilo dosta ljudi koji su razgovarali sa starcem i izlagali mu svoje probleme i nedoumice. Kad je došao red na mene, ja sam se prosto ispovijedio i kazao mu da ne mogu u sebi da pomirim bavljenje rok muzikom i vjeru. Kada sam se zaustavio starac je prosto rekao „pa sviraj ako ti se svira“. Ja sam bio potpuno zbunjen jednostavnošću te rečenice koja je za mene bila blagoslov. Često mi preuveličavamo naš život i naše probleme praveći od toga neku dramu, dok se zlo zapravo krije u nekim drugim mjestima, ali ne i u rokenrolu - kazao je Marinković.
O načinu kako je povjerovao u Boga, Marinković je kazao da se svojevrsna religijska inicijacija kod njega se dogodila čitajući knjigu starca Sofronija Saharova "Viđenje lica Božijeg".
- Čitajući tu knjigu doživio sam prisustvo jedne Ljubavi koja je toliko velika, da sam se ja osjećao onako rastužen, koliko sam ja loš u odnosu na veličinu te ljubavi i tog razumijevanja. Starac Sofronije upravo tu pominje nekoliko puta riječ ljubav što je doprinelo da sam bukvalno osetio prisustvo Oca koji te voli više od bilo koga drugog - naveo je on.
Govoreći o buntu kao odlici rokenrol muzike, Marinković ističe da se danas treba buniti protiv onoga čega je oduvijek bilo-nepravde.
- To je pobuna za bolji svet, za saosjećajnost i bratstvo među ljudima. Rokenrol ima u sebi bogotražiteljski potencijal i to su već mnogi bendovi u svom radu izrazili pa i Bjesovi, pogotovo na trećem albumu "Sve što vidim i sve što znam" gdje se vidio pristup kako umjetnost ne mora da bude u službi vjere ali može da bude obojena vjerom i drago mi je da smo i danas na tom tragu - zaključio je Zoran.
