Oduševljen prirodnim ljepotama Crne Gore Božo Vrećo je napokon sjedinio svoj glas, pjesmu i prirodu i poput talasa zapljusnuo obale Skaradskog jezera, odzvanjao Žabljakom Crnojevića, jedrio rijekom, jahao obroncima, a sve to ovjekovječio u spotu za pjesmu "Po ladu po zaladu" koju i on, kao i njegovi poštovaoci, pogotovo ovoga puta njegovi domaćini, s nestrpljenjem očekuju.
- Žabljak Crnojevića za mene prvi, ali sigurno ne i poslednji put. Mogu reći da je skoro bilo i logično da odgovorim na pravi način i da "Po ladu po zaladu", jednoj crnogorskoj tradicionalnoj pjesmi približim sebe, tj. sebe približim nečemu iskonskom i nečemu čemu ja po majčinoj liniji i pripadam. Ovo je povratak ujčevini, povratak divnim ljudima, povratak artu, uvijek umjetnosti, za one koji to žive, koji to percipiraju kao udah, koji percipiraju kao misiju, kao jedini put. Evo drugi dan snimanja sa prekrasnim ljudima dosta tradicionalnog, ali i dosta avangardnog, dosta nedorečenog, zagonetnog, mističnog, sve ono što ste i navikli od mene da dobijete, a uvijek istinito, iskreno i s puno ljubavi - otkriva Božo Vrećo.
Ekipa Radija D je zatekla Boža na setu, a on je u barci na jezeru otvorio svoju dušu za naše slušaoce i poručio da je sam "Radio D dovoljno D, na divan dan, na dragost, na davanje" i da mu je drago da se njegov glas čuje i na De talasima. Njegova misija u ovom životu jeste da mudrost podijeli sa onima koji je ne traže po planini već u sebi samima. Zato besjedi mudro, kazuje iskreno i živi voljeno...
- Svi koji budu slušali neka upijaju harmoniju ljubavi, ne iz mene, iz Boga u vama, ja sam samo instrument u njegovim rukama - poručuje Božo.
Po ladu po zaladu
- Ova pjesma je mene izabrala. I mi smo negdje u toj poluskrivenoj tami. U svima nama postoji ta svjetlost i tama, ta dualnost bića. Međutim, stvarno mi se približila ta pjesma zbog toga što prersonifikuje i metaforički govori o preobrazbi čovjeka, čovjeka gavrana i negdje toj jednoj čežnji, ašik trenutku dvoje ljudi koji se voli, gdje se očitava ta ljubav, koja je taktilna u vazduhu, gdje jedno drugome zapravo kroz jedan izazovan razgovor upujuću i puno toga iskrenog. Volim prikrivenu romansu koja je tipična za Balkan, koja je mitološka, takva je i cijala pjesma. Želio sam da dobije moj lični pečat, ne da ostane samo folkloristična. Želio sam da je približim mlađoj populaciji, ritmičnošću i da negdje se prožme kroz moju muzičku preobrazbu i sve ono što sevdah nosi kroz mene, da zaživi, proživi i prodiše na neki drugi način. Naravno ne mijenjajući tekst, ne mijenjajući formu, ali dodao sam joj, odnosno vratio, ono mitološko što joj je oduvijek i pripadalo. Evo i danas i juče kroz segmente koji su se snimali cijelom dužinom Skadarskoj jezera, zaista je bajkovito. Htio sam da bude smireno, umirujuće, harmonizujuće, da nikako ništa ne pulsira niti agresivnošću, niti vulgarnošću. Siti smo toga. Živimo u 21. vijeku gdje je puno toga naprasito ogoljenog, naprasito ponuđenog, iznurenog, izmučenog. Želim da živimo legendu, želim da živimo mit. Jer ta bajka nas vraća mašti, a ta mašta nas čini umjetnicima - naglašava Vrećo.
Svoj na svome
- Svi znaju da sam tu, neki me i dalje gledaju kao vanzemaljca, ali oni koji me vole, zapravo me jako vole. Oni koji me ne razumiju neće me nikad ni razumjeti i biću im enigma, što je dobro u 21. vijeku biti enigma, biti nešto nedorečeno, nešto nedefinisano. Zašto moramo imati uopšte definiciju? Priroda je nema pa ostanemo bez daha kada smo u njoj - ističe umjetnik.
Univerzum uzvraća duplo
- Emocija između poštovaoca i mene je iskrena u svijetu laži, u svijetu udvaranja. Zapravo puno ljudi poznajem, ali sve manje je ljudi koji su do kraja iskreni i svoji. Nekako uvijek zauzmemo stav: "Ok, približićemo se masi, toj grupaciji pa će nam biti lakše. Hajde da budemo dio te kolotečine, hajde da ne budemo individualci". Međutim, ja nikada nisam htio da budem dio sistema. Ja sam htio da budem zapravo dio prirode kojoj mi iskonski pripadamo. Onda iz te prirode crpite sve ono što vas inspiriše, ono što vi jeste. Povratak toj bazi ljude vraća iskonu i možda u tome vide ogledalo, kakvi zapravo mogu biti ako se odvaže da hrabro idu naprijed bez osvrtanja na ono što se spolja dešava sa lijeve i desne strane. Dostojevski je to lijepo rekao: "Ako se osvrćemo lijevo i desno za svakim lavežom pasa koji je iza nas mi nikad nećemo doći do cilja". Kao konj. On uvijek gleda pravo. On se nikada ne osvrće. Fokusiran je na svoj put. Zato me vole, zato ih volim, zato radimo scene sa konjima. Uprkos tome jako puno ljudi se hrabri, odvaži se, mijenja, vraća sebi, više sebe poštuje, cijeni i voli, odlučuje za ono što je primarno, ono što je iskonski bitno, da se bave time, da budu fokus na to. Moji koncerti budu eliksir, lijek duše, to puno ljudi tako komentariše poslije koncerta. To je jedno veliko davanje, a da apsolutno ne tražim zauzvrat ništa, ali to je nemoguće da ti taj univerzum, kome ti svoju dušu i srce daš, ne uzvrati dvostruko - objašnjava Vrećo.
Život je velika kružnica
- Juče sam igrao u barci, smijali smo se sa toliko srca, djetinje radosti. Zapravo smo zaboravili da smo djeca, da smo bili djeca. Potiskujemo trojakost u nama - muškarca, žene i djeteta, zarad toga da što prije odrastemo, a onda u 80. godinama spoznamo da smo zapravo opet djeca. Ja to vidim kroz moju majku koja je u poznim 70. ona bi se tako mazila kao djevojčica i svi joj ispunjavamo želje. To je taj povratak, taj krug. Naš život je zapravo jedna velika kružnica koja je beskonačna, koja nema kraja. Ta duša koja meni pjeva koja liječi i mene i ljude oko mene, koja daje. Šta god mislili, prema meni leti puno ljubavi, zagrljaja, ali i kamenja. Od kamenja gradim mostove preko tako nabujalih rjeka da bih spasio i druge duše. I to je moja cijela misija - iskren je Božo.
Lošu namjeru "nagradim" ljubavlju
- Na lošu namjeru uglavnom ne reagujem. Možda u tom trenutku uzvratim samo osijeh, ma što da kažeš daću ti moje čisto srce. Ako ću ti već nešto uzvratiti ja ću ti uzvratiti ljubav. Poželjeću ti ljubav. Bio sam na hodočašću prije par dana. Molio sam se, najprije, za svoju majku koju je sami dragi Bog vratio u život kada su i ljekari odustali od nje, ja nisam, i nešto bogoliko u meni, ta velika primarna vjera, čista vjera i jedna prevelika iskrenost, iskren razgovor sa Bogom, koji je uvijek na ti, jedna duboka intima gdje vi svoju dušu ogolite i na kontu svega on vašu dušu poznaje jer je on udahnuo u vas. A onda na jednom tako svetom mjestu molio sam i palio svijeće i za moje neprijatelje. Zašto? Zašto bih ja bio poput mojih mrzitelja, zašto bih ja bio taj koji baca kamen, ne ja ću se moliti za vas jer je meni moja duša i to što iz nje proizilazi, a bogougodno je, meni bitno. Ja ću to činiti cijelog života - obećava umjetnik.
Živim istinu
- Prije dvije godine sam imao dva vezana koncerta u Zadru, u ženskom samostanu, i u tom trenutku prišao mi je mladić i rekao da kada je god mogao ispod mog članka, bilo kojeg spota, svega što sam ikada učinio, ostavio je negativan komentar, a onda jedno jutro se probudio sa mojom pjesmom i počeo me pratiti, gledati i slušati jer sve što sam ispričao bilo je iz srca. Ja nemam razloga da pričam nešto što nije istinito. Ja živim svoju istinu i stvaram svoju istinu i ovaj razgovor i sve ono što jesmo sve je velika istina. On je tada došao kao veliki moj poštovalac. Otad sam i ja promijenio svetonazore koji su bili restriktivni. Kako? Na koji način? Tako što sam dotad mislio da stvaram samo za ljude koji me razumiju i koji me na neki način hvale, kojima prija ta moja muzika na prvu. Međutim, mislim da ako promijenite hiljaditog vi ste svoju misiju ispunili. Taj povratak u svjetlost iz potpune tame je uvijek dobra misija - objašnjava princ sevdaha.
Hrabrost je dar
- Ljudi se ne plašim. Nisam se nikada plašio, a bilo je troglavih nemani, vjerujte mi. Hrabrost jeste isto dar, dar pripovijedanja i svega što govorimo, ne samo te pjesme, ne samo te energije koja se pretače, prelama, kali se, koja se transformiše i emituje prema tim ljudima i od tih ljudi ka meni. To je katarza koju ja stvaram i živim kroz muziku. Mislim da je dar upravo i to da ti tu jednu hrabrost spoznaš kao jedinu važnu i jedino na što ti moraš biti fokusiran. Ne postoji kukavičluk, ne postoji ne mogu, neću. Za sve postoji potvrda mogu, hoću, umijem, znam, želim. Kad bi tako pristupali životu mi bi uvijek bili u harmonizaciji i ljubavi prema samom sebi, a onda od nas samih prema svima drugima - naglašava Božo.
Muzika se sluša dušom
- Mislim da se muzika ne sluša ušima. Ajmo malo dublje, ajmo malo šire. Muzika se sluša dušom. Ta duša koja je stvara, ta duša je i sluša. Duša je kolektor svega divnog sa ovog svijeta ali kako je Bog onaj koji to čini zagonetnim i savršenim ponijećemo i ono najgore što smo pomislili i učinili i ono najbolje što smo i učunili i pomislili. Ja znam što ću ja ponijeti, ja nemam niti pomisli drugome zla, niti bogde ili ti mrvice, od te mrvice krenimo da činimo dobro pa da napravimo palatu pa da napravimo pogaču. Sve je refleksija nas samih svi smo mi u stvari refleksija. Pustite neka ljubav iz vas progovara - ističe Vrećo.
Dobrota ne zastarijeva
- U svijetu disharmonije ja vidim harmoniju. U svijetu lažnih elektronskih glasova ja vidim organski glas, taj jedan poj koji ja i dalje njegujem. Meni je taj jedan poj i dalje bitniji od svega mehaničkog što se može stvoriti. Ne možemo svi biti pjevači i ne trebamo biti svi pjevači, ali možemo biti dobri ljudi. Ma šta da činiš, da meteš ulicu, da ribariš, da si novinar ili umjetnik, sve je to misionarski posao. Učini to na najplemenitiji način, ali širi to zrnce ljubavi. Ta dobrota ne zastarijeva, ona ne gubi značaj, ona nikada neće postati stereotip, nikada neće postati nešto čega treba da se odreknemo ona je uvijek na pijadestalu. Ma kakvo vrijeme da dolazi, neka dolaze i leteći automobili, neka dolaze i leteći ljudi, nešto nećemo ni zapamtiti, ali ono što doživljavamo kroz fizičko biće jeste da dišemo svaki trenutak da ne brzamo, onda kad je brzo da stanemo, kad smo spori da potrčimo. Sve možemo, sve hoćemo i sve znamo - naglašava.
Drugih snova nemam
- Za sebe ne želim više ništa. Sve imam. I dovoljno ljubavi u sebi i ljubavi koja mi se reflektuje Živim svoj san, drugih snova nemam. San da mi majka ozdravi i da bude dobro je taj koji živim. Bog joj je udahnuo novi život i ja sam onda presrećan, a kako srećan može da traži bilo što drugo - pita umjetnik.
Pjesma u šapatu
- Radio je moj omiljeni medij. Iako kući imam samo gramofon, radio uhvatim u autu ili taksiju. Odrastao sam uz radio stanice koje je moja majka slušala, bile su to Bisernice, Đerdani, neke njegovateljice koje su njegovale staru muziku starogradsku, sevdah muziku. Ksenija Cicvarić, Himza Polovina, Safet Isović, Nada Mamula... sve su to doajeni kojih sam se naslušao i koje i dan-danas slušam, koji su mi uzori. Nikada neću zaboraviti, u jeku rata kada smo bili potpuno zatvoreni sa ćebadima na prozorima, kada je vladalo potpuno odsustvo života, u potpunoj tami gdje ne smije ništa da zaiskri, jer su svuda snajperi oko nas, moja majka kaže meni i mojim sestrama da zapjevamo. Ja je pitam kako ćemo, neko će nas čuti, a ona veli ispod tiha, ne mora se ni čuti, mi ćemo samo šaputati. Taj šapat koji prenosim i na vas danas neka bude jedna mudrost življenja. Koliko živimo u jednoj agresiji, u buci, distorziji zvukova, tišina i šapat su smisao i to nas je spasilo. Mi i dan danas pjevamo kroz taj šapat i volimo se kroz taj šapat. Ne idete po mudrost na planinu, na hodočašću, vi to zapravo nosite u sebi - zaključuje Božo Vrećo.
