Porodična tradicija izrade nadgrobnih spomenika se nastavlja, a za to se postarao Mirelin sin Emir, koji uveliko radi sa majkom. Ona je ponosna što u poslu ima dostojnog nasljednika.
– Dok su se djeca iz komšiluka igrala na ulici ili u dvorištima, ja sam igru i zabavu pronalazila u radionici, uživajući u svakom trenutku provedenom sa ocem. Biti u radionici, među raznovrsnim alatom i zvucima, gledati oca kako mjeri mermerne ploče, iscrtava ih i oblikuje, za mene je bilo istinsko zadovoljstvo. Vjerovatno se još tada kod mene rodila ljubav prema ovom poslu. Uprkos predrasudama drugih, otac me je podržavao. Jer, znate kako, žensko dijete, još jedinica, u malim sredinama, pa i čak i u onim većim od Bijelog Polja, podrazumijeva da djevojčici baš i nije mjesto u kamenorezačkoj radionici. Ali, moj otac je bio drugačiji. Bio je čovjek široke duše, poštovao je sve moje želje, pa i odluku da, umjesto odlaska na dalje školovanje, ostanem uz njega i učim zanat – kaže Martinović.
Vremenom je usavršavala zanat i danas uživa ugled uspješne poslovne žene.
– Nakon očeve smrti nastavila sam gdje je on stao. Tako već godinama, pa je posao prerastao u porodičnu tradiciju. Još sam i jedina žena kamenorezac u Crnoj Gori, iako je ovaj posao danas mnogo lakše raditi nego mom ocu nekada. Ručna izrada spomenika je rijetkost, jer su mašine zamijenile majstore. Recimo, danas je mnogo lakše oblikovati ploče po željenoj formi, pa čak i figure, ispisati slova... Sve je kompjuterizovano, u radionici je savremena oprema, imam i radnike koji mi pomažu. Ipak, u izuzetnim slučajevima, kada klijent insistira i želi da se ručno isklešu slova na mermeru, to i uradim. Želja mušterije je na prvom mjestu – naglašava Mirela Martinović.
Uz nju i njenog sina u radionici radi i nekoliko radnika jer je izrada spomenika složen proces.
– Danas su dostupne različite vrste materijala, neki su i teški za obradu, ali kod mene nema prepreka. Iscrtavam, mjerim, pravim nacrte, posvećena sam tome u potpunosti. Mnogo pomaže i to što savremena tehnologija omogućava da svaku zamisao ostvarite. Radnici su tu da me poštede od teškog fizičkog rada, mada su i oni pošteđeni od većih napora. Izrada jednog spomenika traje danima, a često sam i ja na terenu – po kiši, snijegu, ali uvijek sa željom da svoj posao odradim svojski. I do sada sam uspijevala u tome. To potvrđuje obim posla, riječi ljudi koji su me angažovali i povjerenje koje gradim sa mušterijama – kazala je Martinović.
Naglašava da je ovaj posao poput mnogih koji se smatraju teškima, jer je i psihički i fizički izazovan, ali, "kada se nešto voli i radi sa ljubavlju, prevazilaze se sve teškoće".
– Kad bih bila u prilici da ponovo biram profesiju, opet bih isto izabrala. To je moj amanet, moj život, i ne bih znala da živim drugačije, nego samo uz zvuk dlijeta i mašina – nema dilemu naša sagovornica.
Kada je riječ o nasljedniku u poslu, sin Emir je nakon srednje škole mogao da bira između studija, rada sa ocem u poznatoj auto-mehaničarskoj radnji ili da bude kamenorezac. Odlučio je da pođe majčinim stopama. Vrijedno radi i razvija posao, kojem ga je privukla mogućnost kreativnog izražavanja, pa on danas pravi vaze, stolove i brojne predmete od mermera.
– Odrastanje u porodici u kojoj se na kamenorezački posao gleda sa aspekta zanata, ali i umjetnosti, odredilo je moj put. Majka Mirela je iz radoznalosti kao dijete bila uz svog oca. Tako sam i ja stasavao uz nju i njen rad. I onda sam poželio da se usavršavam za taj poziv – kaže Emir Martinović.
On smatra da treba stalno učiti, pa se neprekidno obučava uz majku, koja mu svakodnevno prenosi znanja i vještine.
– Zvuk mašina, raznovrstan alat, površine na kojima se svakodnevno nešto mjeri, obrađuje, za radoznalo dijete dovoljan su razlog da svaki slobodan trenutak provede baš na takvom mjestu. Eto, to me je privuklo. U početku je to bila igra koja je prerasla u hobi, a potom se iskristalisalo u namjeru da dječačku zabavu pretvorim u stvaran posao – kaže Emir.
Ističe da još uvijek nije u potpunosti samostalan u ovom poslu.
– Majka je tvorac onoga što vidite u radionici. Udružene su naše ruke i ideje. To je početak. Jer od mermernih ploča raznovrsnih boja, tekstura, treba napraviti spomenik. Ispoštovati klijente, ali ih i posavjetovati. Ne možete potisnuti emocije. I njih unosite u posao. Tu ste da opravdate povjerenje mušterija i ispunite njihova očekivanja. Napraviti spomenik je složen posao, koji zahtijeva preciznost, oštro oko, ali i osjećaj za estetiku. U odnosu na vrijeme kada se moja majka obučavala i počinjala da širi djelatnost, meni je danas znatno lakše – rekao je Emir Martinović.
