U najdubljim djelovima okeana, četiri kilometra ispod površine, je mjesto gdje su kombinacija visokog pritiska i niske temperature stvarili uslove koji rastvaraju kalcijum karbonat, materijal koji morske životinje koriste i od njega prave svoje školjke. Ova zona, poznata kao dubina karbonatne kompenzacije postaje sve veća što može da ugrozi pojedine životinjske vrste.
Naime, ova konstatacija je u suprotnosti sa zakisjeljavanjem površinskih voda okeana o kojem se naširoko raspravlja zbog toga što okean apsorbuje ugljen-dioksid iz sagorijevanja fosilnih goriva. Ali te dvije pojave su povezane: zbog rastuće koncentracije ugljen-dioksida u okeanu, njegov pH se smanjuje i postaje kiseliji, a područje dubokog mora u kojem se rastvara kalcijum karbonat raste, od morskog dna naviše. Prelazna zona unutar koje kalcijum karbonat sve više postaje hemijski nestabilan i počinje da se rastvara naziva se lizoklin. Pošto je morsko dno okeana relativno ravno, čak i porast lizoklina za nekoliko metara može brzo dovesti do velikih nedovoljno zasićenih, kiselih područja.
Istraživanje je pokazalo da se ova zona već podigla za skoro 100 metara od predindustrijskih vremena i da će se vjerovatno povećati još nekoliko stotina metara u ovom vijeku, piše Live Science.
Milioni kvadratnih kilometara okeanskog dna proći će kroz brzu tranziciju pri čemu će krečnjački sediment postati hemijski nestabilan i rastvoriti se. Gornja granica prelazne zone lizoklina poznata je kao dubina zasićenja kalcita, iznad koje su sedimenti morskog dna bogati kalcijum karbonatom i okeanska voda je njime prezasićena. Dubina kompenzacije kalcita je njegova donja granica, ispod koje sedimenti morskog dna sadrže malo ili nimalo karbonatnih minerala. Sadržaj karbonata u sedimentima morskog dna opada unutar lizoklina, dostižući nulu ispod dubine kompenzacije karbonata (CCD). Iznad lizoklina je dubina zasićenja kalcita (CSD), sa sedimentima morskog dna bogatim kalcijum karbonatom. Područje ispod dubine kompenzacije kalcita značajno varira između različitih sektora okeana. Već zauzima oko 41 odsto globalnog okeana.
Po prvi put, nedavna studija je pokazala da je dubina kompenzacije kalcita biološka granica sa različitim staništima iznad i ispod nje. U sjeveroistočnom Pacifiku, najzastupljeniji organizmi na morskom dnu iznad dubine kompenzacije kalcita su meki korali, krhke zvijezde, dagnje, morski puževi, hitoni i briozoani, od kojih svi imaju kalcifikovane školjke ili skelete. Međutim, ispod dubine kompenzacije kalcita, morske anemone, morski krastavci i hobotnice su u izobilju. Ovo nedovoljno zasićeno (kiseline) stanište već ograničava život na 141 milion kvadratnih kilometara okeana i moglo bi se proširiti za još 35 miliona kvadratnih kilometara ako bi se povećala dubina kompenzacije kalcita. Pored proširenja dubine kompenzacije kalcita, djelovi okeana u niskim geografskim širinama su ugroženi jer voda postaje previše topla i nivo kiseonika opada i zbog klimatskih promjena. Dakle, prostor staništa morskih vrsta koji je najprikladniji za život se smanjuje od dna (rastuća dubina kompenzacije kalcita) i odozgo (zagrijevanje). Naučnici predviđaju da će zona Bermuda biti najviše pogođena porastom dubine kompenzacije kalcita.
