Snaga poruke neke pjesme možda se najočiglednije očitava u jasnoći i snazi njene "slike". Onog emotivnog i misaonog doživljajnog duboreza koji se utiskuje u čitaoca, pobuđujući kod njega potrebu da se toj slici i njenoj poruci ponovo vraća, da u njoj uživa i da o njoj razmišlja. Još kada se, kao u kakvoj galeriji, slože takve slike, jedna do druge, prateći vremenski slijed, dobijamo uvid i u nečiju ličnu, ali i širu, istoriju zajednice ili društva. Uostalom, i pjeva se i slika se, stvara, da bi ostao trag u vremenu. Upravo takvom zbirkom poezije predstavlja se ovaj put Bobo Denda. Knjiga "Boško Jugović na Grahovu polju" (Književna zadruga Srpskog nacionalnog vijeća, Podgorica, 2024), za koju je predgovor napisao Budimir Dubak, slika je ne samo njegova, već svih nas, u kojoj autor, na sebi svojstven, nenametljiv, a opet jasan i promišljen način, pravi portret lični i kolektivni, nekada i sada. I, ne nameće zaključke, ostavlja nam dovoljno prostora da sami uviđamo u tišini.
• Knjiga "Boško Jugović na Grahovu polju" sastavljena je iz pet ciklusa, koji su tematski različiti. Možemo li reći da ste Vi poveznica pet "glava" ovog "životopisa"?
– Da, svaka je knjiga makar pomalo autobiografska. Čovjek piše o onome što ga muči, čemu se raduje i nada, o čemu sanja i čemu teži. I Herceg Novi u kome sam odrastao, i Grahovo odakle je moj otac došao u Boku, i Hercegovina, moja pretkovina i Kosovo, moje duhovno i umjetničko uporište i odmorište, sve je to dio moga bića. Ali ne kakav, nego neraskidivi i neodvojivi dio, da kad bi neko htio bilo šta od toga odvojiti ili istrgnuti iz mene, ne bi otišlo samo to što čupa već bi sa tim dijelom sve nestalo. Čitav čovjek u meni i sve što me čini čovjekom.
• Zanimljivo je da se u većem dijelu zbirke koristite narodnim kao i svakodnevnim govorom, često i govorom epike - narodne pjesme. Zašto? Na šta ukazujete služeći se takvim izrazom?
– Pisao sam o Grahovu iz vremena mog djetinjstva. Zapamtio sam kako su ljudi tamo živjeli i govorili. Još pamtim govor i glasove moga đeda Blaža i babe Zorke, komšija, prijatelja... Slušajući oca kako govori tim dijalektom, obnavljao sam i osvježavao taj govor. A taj govor, taj jezik je rodio našu epiku, a onda je iz nje i predanja Crkve počeo da se izgrađuje svetosavski duh i pravoslavni, hrišćanski etos cijelog srpskog naroda. I eto već tu, na jezičkoj i simvoličkoj ravni sreću se molitve i snovi, patnje i usud moga grao‘vskoga i Kosova polja. Tako Grahovo, ono negdanje iz bliže i dalje prošlosti, i ovo današnje, uvire u Kosovo i potom izvire iz njega. A kad se sebi vrati, noseći sobom i u sebi kosovski mit i odišući kosovskim zavjetom, tek tada zamiriše i procvjeta, tek tada olista i nabuja iz svake svoje livade, brda i potoka, iz mirisa trava i bruja pčela.
• Ne zazirete da kroz stih "prokomentarišete" svakodnevne teme, društvene slabosti, ali i progovorite o ličnim doživljajima, emocijama... Zašto je bitno da pjesnik pjeva o svemu što čini njegovu ličnu, porodičnu, ali i društvenu istoriju, kao i njegov svakodnevni život?
– Pjesnici kroz svoje pjevanje komuniciraju sa drugima i svijetom uopšte. Važno je da komuniciramo jer tako se ostvarujemo kao ljudi. Jezik i govor nisu samo mogući izvor nesporazuma i udaljavanja nego su i treba da budu sredstvo sporazumijevanja i uklanjanja prepreka koje stalno niču između nas. Tako oni postaju sredstvo našeg neprekidnog ostvarivanja jer mi se ostvarujemo i usavršavamo kroz druge i preko drugih, kroz zajednički život sa onima oko nas. Kroz poeziju koju pišem nastojim da komuniciram sa svima a posebno sa najbližima, sa svojom djecom. Volim da im na taj način doreknem sebe i ispričam sve ono važno što nisam stigao da uradim na drugi način.
• Recite nam nešto više o pjesmi koja je "dala" ime i samoj knjizi.
– Moj pokojni otac je kroz mene i preko mene napisao uvodnu pjesmu ove zbirke. Ja sam samo to malo stilski dotjerao i uobličio. To je za mene bilo apsolutno neočekivano, čudesno i neponovljivo iskustvo. To kako mi je on tada uoči jedne svadbe jednom rečenicom objasnio koje tradicije i kulture smo mi baštinici i koje uzvišene ljepote smo se preko te tradicije udostojili. Rekao mi je da je jedan naš zet tražio da dobije čin barjaktara u svatovima koji će ići po nevjestu pa su mu rekli da može dobiti čin i mjesto u svatovskoj povorci ali da čin barjaktara i pored najbolje volje, ne mogu da mu daju. Pitao sam ga nasamo: "A zašto tata?", a on mi je odgovorio: "Toga nigda kod nas nije bilo." "Dobro ali zbog čega?", "Jugovići na Kosovo nikome iz bratstva barjak nijesu davali nego sve jedan drugome dok svi od braće nijesu izginuli". Bio sam zatečen i užasnut u najboljem mogućem smislu riječi. Prvo, svadba ni na koji način u današnjim, savremenim prilikama ne upućuje na boj i bitku iako svatovi u simboličkoj ravni predstavljaju vojsku u malom koja ima poseban cilj i zadatak, da nevjestu srećno i bezbjedno dovede svome novom domu. Drugo, moj otac je rijetko govorio o istorijskim događajima i nije bio sklon velikim pričama i ideološkim raspravama. Utoliko me je više zatekla ta njegova riječ, takvo poniranje u dubinu stvarnosti koja u sebi čuva istinu o korijenima i tradiciji našeg naroda, o značaju i smislu narodnog pamćenja i predanja koje nas čuva onoliko koliko mi čuvamo njega. I eto, prošle su tri decenije od tada. Mog oca više nema tu među nama, upokojio se tri godine prije rođenja knjige, ali je ostala njegova riječ da živi. Po njoj je uvodna pjesma dobila ime a po toj pjesmi - čitava knjiga. Čudesno je to i divno da jedna njegova riječ, rečena prije tri decenije i poslije toliko godina živi i zapisuje. Da se iz nje rađaju nove riječi i stihovi. Srećan sam što ta riječ sada rađa i što će, ako Bog da, i nadalje donositi ploda od kojeg mogu da se nasite i moja kćerka i sinovi i njihovi sinovi i kćeri.
• Šta pjesnika - pisca danas podstakne da nešto objavi, a imajući u vidu hiperprodukciju na književnoj sceni, ne samo kod nas?
– Dugo sam se hrvao i nosio sa tim pitanjem. Jednim dijelom, upravo zbog toga neko vrijeme nisam htio da objavljujem. Onda me je Ranko (Jovović) ubijedio da promijenim odluku. Stvarno se mnogo piše i mnogo objavljuje. Mnogi danas imaju odakle pa plate i štampaju. Bojim se da ima i takvih koji su više napisali nego što su pročitali. A s druge strane, sjećam se jednog univerzitetskog profesora koji mi se u času iskrenosti povjerio: "Gospodine Denda, da Vam pravo kažem, dao bih sve samo kad bih mogao da se oslobodim 98 odsto pročitanog. Čini mi se da bi me glava manje boljela". Ali eto, mi sada živimo u vrijeme pretjerane proizvodnje knjiga i časopisa, serija i filmova, ideologija, i medija u svakovrsnim pakovanjima, u vrijeme revizikulture, antikulture, lažikulture, kulture negiranja i poricanja (tzv. Cancel kulture) i koječega drugog. Danas ti mediji proizvode događaje o kojima izvještavaju više nego što proizvode izvještaje o stvarnim i važnim događajima od značaja za pojedinca i društvo u cjelini. Danas nauka proizvodi ne samo svoj predmet izučavanja već i samu realnost. Danas se vode proksi, dakle indirektni, udaljeni sukobi i ratovi preko leđa treće strane a medijskom harangom, kroz literaturu i preko muzike na primjer, možete nanijeti nekome više štete nego razornim vatrenim ili hemijskim oružjem. Pa ipak, ili upravo uprkos svemu, treba pisati, treba slikati, treba komponovati. Ako ima makar jedan od ovih preko osam milijardi koji će imati malo vremena, volje i nerava da to čuje i vidi, dovoljno je. Za toga jednog vrijedi pisati.
