"U borbi za sliku kao samostalni entitet i čistu vizuelnu senzaciju, Branko Mrdak prihvata jezik apstraktne umjetnosti i s one strane svakog realizma, dugo i strpljivo, elaborira slojevito islikanu površinu. Dematerijalizacijom motiva i materijalizacijom postupka apstrahuje predmetnost do svođenja sadržaja slike na čisto plastične kvalitete površine i boja", zapisala јe Duletić u tekstu pratećeg kataloga.
• Zašto ste izložbu naslovili "Putovanje? Znači li taj put istrajavanje (na nečemu) ili znači promjenu pravca u Vašem radu? Ko su Vaši saputnici na tom putu, ili je kao kod Partibrejkersa - "najbolje se putuje ako putuješ sam"?
– Putovanje je proces isto kao i istraživanje. Da biste putovali morate se pomјeriti s polazne tačke. Isto tako i da biste istraživali morate da se pokrenete da radite, slikate. Ideja je da podgoričkoj publici predstavim na čemu trenutno radim, šta istražujem. Otuda i naziv izložbe. Vidjećete radove iz dva ciklusa, "Ishodište" i "Ka savršenom". Radovi su rađeni akrilikom na platnu i kombinovanom tehnikom. Naravno, ne može niko umjesto mene putovati, ali ono ne bi bilo moguće da nemam podršku familije i ljudi oko mene, tako da bih možda njih definisao kao saputnike, pa čak ponekad i sapatnike, da se malo našalim.
• Kako ste uopšte došli do apstraktnog izraza? Da li je to bio postepen proces ili je do njega došlo "naglo", možda u mahu?
– Došlo se naglo, moram priznati, a evo kako i zašto. U periodu posliјe završetka studija slikao sam figuraciju i radio u ateljeu oca, Dobroslava Miška Mrdaka. On mi je skrenuo pažnju da zbog slika koje su bile okačene na zidovima prije ili kasnije će moji radovi ličiti na njegove. Kao i svaki mladi umjetnik nisam tome pridavao važnosti već mi je bilo bitno da imam gdje da slikam. Posliјe par mjeseci se to i deslio. Kako u umjetnosti morate biti svoji, a ne nečija kopija, logičan korak je bio da ja ne smijem ići više tim "putem". I kreće se u apstrakciju.
• Šta za Vas znače boje, jer je očigledno da ih koristite mnogo, čak i za stvaranje osjećaja dubine na nekim slikama? Stičem utisak da ste im dali primat u odnosu na liniju...
– Bojama je lakše prenijeti osjećanja, stanje duha, raspoloženje. Boja i linija su sastavni dio oba ciklusa koje predstavljam na izložbi. Samo u ciklusu "ka savršenom" zbog kombinovane tehnike i nekih istraživanja linija dominira dok je u ciklusu "Ishodište" koji je rađen, da kažem, na klasičan slikarski način, linija dozirana.
• Na nekim radovima pored boja gledamo i komade tkanine - čini se jute, gaze, ručno rađene čipke. Da li je to možda i asocijacija na neke radove Vašeg oca ili neku porodičnu priču?
– Da, odlično ste primijetili, u ciklusu "Ka savršenom" igram se nekim materijalima... Te radove radim kao izazov, da vidim šta sve mogu da uradim ili sa tim materijalima ili na tim formatima. Moram reći da na njima ima dijelova jastučnica, čipke i drugih tkanina koje svakodnevno koristimo, da se pokaže da materijali iz svakodnevnog života mogu biti dio umjetnosti. A naziv ciklusa je takav, jer na njima tragam za savršenim skladom između likovnih elemenata - linije, boje, površine, teksture, oblika....
Da se vratim na ovaj dio pitanja, da li to možda asocira na radove mog oca - pa polazna ideja nije bila na tome bazirana, ali kako kod umjetnika neke stvari izlaze nesvjesno ili podsvjesno, vjerovatno ima tih asocijativnih momenta.
• Kao pedagog, čemu pokušavate da naučite djecu, a šta je ono što ste tokom rada Vi naučili od njih? Da li je djecu danas (a ovdje ne govorim o stručnoj školi kakva je Vaša) teško zainteresovati za likovnu umjetnost - stvaralaštvo?
– Kao pedagog primarno mi je da ih ne "lažem". Što mislim pod ovim? Pa umjetnost je, rekao bih, Sizifov posao. Ako stvarno žele ovim da se bave moraju stalno da rade, ne postoji drugi način. Stalno morate da se preispitujete, da istražujete, jednom riječju da živite u svakom momentu tu umjetnost. Umjetnost je svuda oko nas, evo recimo ovi moji oblici koji se nalaze u oba ciklusa su ustvari nađeni u prirodi, samo malo prilagođeni. Da li je to kamen, kora drveta, mahovina ili ukrštanje grana u krošnji drveta, samo je treba prepoznati.
Negdje tokom odrastanje djece strašno griješimo u obrazovnom sistemu. Svi mi kad smo mali obožavamo da crtamo, taj vid igre, opuštanja, kasnije se izgubi. Da li je to momenat kada im se nameće kako to nešto moraju da nacrtaju ili da oboje (ne postoji loš dječiji rad jer je to njegov pogled na svijet oko sebe) kada ima tu njihovu kreativnost sputavamo ili prosto neko nametanje da su neke stvari važnije... to je pitanje koje traži detaljnu i dužu analizu. Definitivno, ako želimo da stvaramo buduće generacije koje će biti slobodne da izraze kritičko mišljenje, kretivne, da kažem oslobođenog uma, onda se umjetnosti i njihovoj kreativnosti mora dati više prostora.
• Koliko je danas likovnim, kao i umjetnicima uopšte, otežano stvaranje, ali i egzistencija? Da li sve zavisi od kvaliteta ili i od nekih drugih "faktora"?
– Rijetki su danas u Crnoj Gori koji mogu da žive samo od umjetnosti. Naši umjetnici najčešće stvaraju u lošim uslovima, često im je atelje i prostor u kom stanuju. Generalno kultura, umjetnost, nam je negdje ostala zaboravljena. Ovaj problem nije od juče. Znamo da se jedno društvo, država, ne može razvijati a da kultura ne bude jedan od tih stubova na kojima će se ona oslanjati. Preko kulture i sporta će se najlakaše predstaviti svijetu. To su najbolji "ambasadori".
U našem društvu kvalitet nije i garant uspjeha, niti je kvalitet presudan, ali vjerujem da će se on vremenom izboriti. Najbitnije je da umjetnik vjeruje u ono što radi, u sebe, da bude istrajan na svome putu.
