Scena iz ”Dekamerona” / -DUŠKO MILJANIĆ

Čovjekova želja da bude slobodan

Vrijeme koje živimo traži od svih nas neku novu renesansu, jer smo se svi pokorili tiraniji banalnosti, koja ne dozvoljava empatiju. Zato, potrebno je da ponovo u nama pronađemo ljudskost, kaže režiser Dejan Projkovski

U susretu s nedovoljno poznatim, pritom nevidljivim i smrtonosnim, u strahu od bolesti i smrti, čovjek najčešće izoluje drugog, izoluje i samog sebe, što je, kako smo svi nedavno imali priliku da vidimo i još uvijek važeći, hiljadugodišnji medicinski postupak. Pored karantina, čovjek i bježi. Ponekad, kao malo dijete, pjeva da razagna strah. Ili, sebi i drugima priča priče, ne bi li umirio sebe i njih. U totalnoj nemoći, najčešće se okreće Bogu. Jer, svima nam treba spasonosni mirakul. I, upravo tako i Đovani Bokačo, u 14. vijeku u Firenci, "svjedoči" u svojoj čuvenoj zbirci priča "Dekameron". I, u tim pričama, njima, drugima, nije bolje nego nama, sada... Vlada nemoral, što je gore amoral, manipulacija, političke, socijalne, rodne, indulgencija je moguća za sve i svja... A, dijelove Bokačovog "Dekamerona" na scenu su postavili Stevan Koprivica, dramski pisac i Dejan Projkovski, režiser. Predstava "Dekameron" produkcija je podgoričkog Gradskog pozorišta, festivala "Barski ljetopis" - Kulturnog centra Bar i Narodnog pozorišta Niš. Predstava je premijerno izvedena na ovogodišnjem "Barskom ljetopisu", potom je igrala u Nišu, i sinoć prvi put u Podgorici.

Tim predstave

Dramaturške premise uradio je Sašo Dimoski, scenografiju Valentin Svetozarev, odličnu muziku Goran Trajkoski, kostime, koji su kompletno u funkciji priče Marija Pupučevska, scenski pokret i koreografiju Tamara Vujošević Mandić. Asistent reditelja je Branka Knežević, muzički urednik i korepetitor Renata Perazić.

U predstavi igraju izuzetno uigrani glumci, koji zaista odaju utisak ansambla, niški i podgorički umjetnici: Miloš Pejović, Sanja Krstović, Omar Bajramspahić, Vanja Jovićević, Dušan Kovačević, Maja Vukojević Cvetković, Pavle Popović, Una Lučić, Stefan Vuković, Lara Dragović, Evgenija Stanković, Dragana Jovanović i Dragiša Veljković.

Nakon igranja "Dekamerona" u velikoj sali KIC-a "Budo Tomović" Projkovski je rekao da predstava govori o želji čovjeka da bude slobodan.

– Govorimo o ličnoj slobodi, o tome da je pravo ličnog izbora, pa time i lične slobode veoma bitno, i za što bi svaki čovjek trebao da se bori. Jer, od dana kada se rodimo dobijamo neke okvire koje nismo odabrali - vjeru, nacionalnost, puno društvenih i porodičnih okvira i normi. A, u stvari, čovjek bi to trebao sam da odabere - kaže Projkovski. Nasuprot tome, kaže režiser, stoji i okružuje nas manipulacija. Projkovski ističe i da, „kad god obučemo neki kostim, ta fasada u stvari ne čini čovjeka. Suština je negdje daleko iza toga”.

Vjera u pozorište

Dramski pisac, direktor podgoričkog Gradskog, Stevan Koprivica kaže da je izbor "Dekamerona" kao kapitalnog djela književnosti bio logičan izbor, naročito ako se ima u vidu nedavna pandemija.

– Strah od bolesti, strah od smrti, a s druge strane borba za život, na jedan ironijski način, ako hoćete i bezobraznim sredstvima, kao i odupiranje dogmi, to su zajednički imenitelji između renesansne premise i današnjeg vremena - kazao je Koprivica. Najavio je i da će u Gradskom naredne premijere biti posvećene dječjoj sceni - "Tarzan", "Igramo Andersena" i koprodukcijsku predstavu sa "Grad teatrom", kao i razvoj saradnje sa cetinjskim FDU.

Direktor Narodnog pozorišta Niš Spasoje Ž. Milovanović navodi kako je podgorička, kao i niška publika odlično primila komad.

– Svi veliki klasici, kao što je Bokačo, ostavlja nam u amanet da promišljamo kako bi ovaj svijet mogao da bude bolji. Nažalost, živimo u sumanutom vremenu, i taj svijet nas uvijek demantuje. Ali zahvaljujući vjeri u pozorište, i tom ostatku plamička koji u nama gori, pozrište i danas funkcioniše - rekao je Milovanović.

– Interesantno je da od vremena „Dekamerona” do danas, čovječanstvo mijenja ambalažu, ali ne i suštinu - ističe Projkovski. Dodaje i da je u centru ove predstave mali, obični čovjek, kojeg susrećemo svaki dan na ulici, i kojeg gledamo svako jutro u ogledalu.

– Pričamo o svima nama, sa svim manama, i sa svim nedostacima ideje da smo u centru svijeta i da možemo biti besmrtni, što je ironija, a to je i priča o vječnoj potrazi čovjeka za onim što ne može da nađe i definiše - smislom života - rekao je Projkovski. Zaključuje i da vrijeme koje živimo traži od svih nas neku novu renesansu, jer smo se svi pokorili tiraniji banalnosti, koja ne dozvoljava empatiju. Zato, kaže Projkovski, potrebno je da ponovo u nama pronađemo ljudskost, da kao Diogen, preko dana sa svijećom u ruci krenemo da tražimo čovjeka.
Ž.J.