Pjesnici Milovan Kljajević i Milan Stanišić predstavili su publici preksinoć u podgoričkom Hard rok kafeu svoje pjesničke prvjence. Bilo je govora o Kljajevićevoj zbirci "Trn" ("Otvorena knjiga"), kao i Stanišćevoj knjizi "o trenutku. u trenucima." (Narodna biblioteka Budva). Iako različite, knjige pored činjenice da su to njihovi prvi stihovi, neki nastajali još i prije desetak godina, kao osnovno polazište imaju odgovor na realnost koja ih - nas okružuje, a koja najčešće nije prijatno i gostoljubivo okruženje čovjeku. Razlog tome, kako se moglo razumjeti iz njihovih obraćanja tokom promocije, jest činjenica da obojica pripadaju generaciji rođenoj 1990-ih, koja je stasavala u tranizicijskom društvu. Odnosno, društvu u kome nije najhumanije uspostavljen red vrijednosti, što mladom čovjeku dodatno otežava "posao odrastanja". Ovom prilikom i Kljajević i Stanišić govorili su o svojim poetskim počecima, načinu na koji i kada pišu, odnosu prema umjetnosti uopšte, obojica najavljujući da će uskoro pred čitaoce izaći s drugom zbirkom poezije. Pored svojih iskreno podijeljenih iskustava i razmišljanja, Kljajević i Stanišić su čitajući, podijelili i svoje stihove s publikom, a koji su možda čak i jače i jasnije, ocrtali njihov umjetnički i životni kredo.
Veče je moderirala pjesnikinja i novinarka Sara Vuković, a o knjigama Kljajevića i Stanišića govorili su književnici i pjesnici, kao i književni kritičari Miljan Nikolić i Aleksandar Ćuković.
Nikolić navodi da je iza svedenog naziva Kljajevićeve zbirke "Trn" oslikana potreba da se iskaže ono elementarno, nasušno, bitno, ujedno označavajući suštinu potrage pjesnika - čovjeka za sobom. Ta potraga, kaže Nikolić, nerijetko je i bijeg od gomile, ukupnog društva, a ponekad i od sebe samog.
– Milovan Kljajević pronalazi za potrebu da se od svojih zabluda skloni u košuljicu pjesme i da se trnom osloni na hartiju, i tako ostavi svoj trag o sebi - kaže Nikolić, između ostalog, pozitivno ocjenjujući knjigu.
I o Stanišićevoj knjizi "o trenutku. u trenucima." Nikolić daje pozitivan sud, posebno zbog, kako se moglo razumjeti, ne naslanjanja na tradicionalni tematski okvir i iskaz, kao i iskrenost kojom se pjesnik obraća, a koji je pritom duboko uronjen u doživljaj urbane subkulture.
– Stanišić ne traži svoje prethodnike u klasicima ovdašnjih nacionalnih književnosti, već se oslanja na sopstveni način, i na maternji jezik kao matricu pripadanja određenoj kulturi i književnosti što je za čitaoca od mjere i ukusa, i više nego dovoljno da prepoznavši se u njegovim pjesmama, prihvati ga kao pjesnika svog naroda i jezika - kazao je Nikolić, dodajući da pjesnik prevashodno pripada čitaocu, pa tek onda nacionalnim korpusima, školskim programima i istorijskim narativima.
