Omiljeni je dramski umjetnik, nezaobilni dio djetinjstva i sazrijevanja generacija stasavalih u bivšoj Jugoslaviji, filmofila kao i ljubitelja televizije i pozorišta. Glumac Branko Cvejić uspijevao je da izbalansira karijeru u sva tri prostora glume. I to je tako već više od 50 godina, od njegovih gimnazijskih dana i prvog pojavljivanja na filmu. Nakupljeno iskustvo iskristalisalo se, tako da razgovarajući s njim o umjetnosti, glumi, u stvari slušate o životu, o onome što je bitno, što je suština.

• Pod reflektorima ste više od 50 godina. Što je presudno da bi umjetnik, glumac imao tako dugu, kontinuiranu karijeru – sreća, upornost - posvećenost, ljubav.... ili nešto sasvim drugo?

– Vjerovatno sve to zajedno kad se smiješa može da se uzme kao razlog toliko duge karijere. A, glumac je glumac dok god je živ. Naravno, neko želi da prekine ranije, a neko igra do kraja, ukoliko naravno postoji interesovanje za njega. Potrebno je da glumac uživa u tome što radi. Dok uživa u glumi, glumac i traje. Naravno, upornost se ne može prenebregnuti, a tu je i momenat dokazivanja, kroz svaku novu ulogu. I, mora ipak da postoji malo sreće.

Znate, kada su pitali našeg velikog dramskog pisca Aleksandra Popovića kako se pravi velika predstava, on je rekao: „Pa to je vrlo jednostavno, mora prvo da postoji odličan tekst, zatim odličan producent i pozorište, reditelj koji zna što hoće i koji će da odabere najbolje glumce, da ima dosta para da se sve to realizuje, a onda na kraju, ako da Bog“. Šalim se pomalo.

• Koliko se Vaš pristup glumi – poslu (zanatu, profesiji), jednako kao i glumi – umjetnosti, promijenio u odnosu na Vaše početke?

– Da li se to razlikuje u odnosu na moje početke, zaista ne znam. Počeo sam od malih uloga, i postepeno došao do velikih, ozbiljnih uloga. Kada ste mlad glumac mnogo više postoji potreba da se dokažete, vi se „prikazujete“, da vas vidi kritika, da publika i kolege primijete da postojite. Poslije toga, sve više je prisutna odgovornost da to što radite uradite na najbolji mogući način, jer se to i očekuje od vas, a s obzirom na renome koji ste izgradili.

• Može li se glumački poziv analizirati - demistifikovati, da li je to poželjno i pošteno, prema glumcima i prema publici?

– Možda bi se prije trebalo pričati o mistifikaciji glume. Morate imati ozbiljan zanat u rukama da biste se bavili glumom, a ako hoćete da se umjetnošću bavite na visokom nivou, onda morate da imate još nešto, i još nešto, i još nešto… Na kraju, postoji ono nešto posebno, što ne može da se definiše. Postoji zanimljiva anegdota vezana za rad na filmu „Maratonac“, odnosno razgovor između Lorensa Olivijea i Dastina Hofmana. Hofman je svaki dan od hotela do studija dolazio na snimanje trčeći, nije išao kolima. I naravno, ulazi sav zaduvan. Olivije ga je tako jedan dan pitao: „Kolega, zašto toliko trčite i zamarate se prije snimanja?“ Hofman mu je na to odgovorio: „Moram da dođem spreman za ovaj film. Film se zove ‚Maratonac‘, i ja zato trčim.“ Olivije ga malo pogleda i upita: „A što ne probate malo s glumom?“

• Koliko je popularnost poželjna u poslu glumca? Vas prati od samih početaka, a ni danas Vam nije strana...

– Danas, kad postoji mnoštvo televizija, na kojima ima mnoštvo serija, filmova, normalno je da budete poznati. Ako niste poznati, onda kao da ništa niste ni uradili. Ako dođete na neki šalter i niko vas ne prepozna, pitanje je da li ste vi dobro radili svoj posao. A, popularnost, kako kažete, više bih definisao kao poznatost. Jer, popularnost je trenutna, traje godinu, dvije… Znam glumce koji su bili mega popularni, pa to prođe. No, kad vas znaju, prepoznaju, i to traje jako dugo, to je znak da ste dobro radili. I to onda osjetite, gdje god da idete. Recimo, ja volim da idem na pijacu, i to tamo osjetim. Poznatost je verifikacija vašeg rada u pozorištu, na televiziji i filmu.

• Sve što se dešava u društvu, „preliva se“ na umjetnost. Kako umjetnik može izbjeći pritisak i javnog mnjenja i politike? Kako ostati svoj?

- Gluma je svakodnevna borba za istinu. Tumačeći neku ulogu, bio on pozitivac ili negativac, vi tražite njegov stav, opravdavate ga, tražite njegov ugao gledanja, njegovu istinu. Glumu je teško definisati u jednoj rečenici. A, glumac može puno da uradi upravo zahvaljujući popularnosti i poznatosti. Na kraju, to sve pada u vodu kada otvorite ove tabloide, pa čitate ko se s kim vjerio i slično.

Pripadnost određenoj politici ili ideologiji ni od koga nije napravila boljeg glumca. Glumac svako veče izlazi na scenu. I to je krajnja demokratija, jer se na sceni sve vidi. A, da li je pripadnik ovog ili onog režima, od toga glumac neće ništa napraviti bolje na sceni.

• Često se s nostlagijom priča o prošlom vremenu. Da li se i Vama to dešava? O čemu se danas može pričati s optimizmom, nadom?

– Možda možete biti nostalgični za mladošću, ili što sam živio u jednoj prekrasnoj zemlji koja se zvala Jugoslavija, a koja sada ne postoji. I ne vidim da nam je mnogo bolje, nama raznima. Moglo je to da se rastavi na neki civilizovaniji način ali, sviknućemo se, naročito oni koji su mladi, na taj region, a ne na to što je bila ona zemlja. Možda bih mogao da se nazivam jugonostalgičarom.

Ne znam koji optmizam, trebalo bi nam još dva, tri broja… Ako svaki dan slušate neku laž, laž, laž, kao mi ovdje, onda počnete da se navikavate na te laži, i to je strašno. I morate paziti da je ne prihvatite kao istinu.

• Što biste poželjeli našim čitaocima u Novoj 2022. godini, s obzirom na to što kažete da je ostalo malo prostora za optimizam?

– S mog aspekta i godina koje imam, svim ljudima želim da sačuvaju svoje zdravlje. Da budu zdravi. Da ne podliježu lažnim obećanjima. Da idu da glasaju. Da razmisle kad idu da glasaju. Ne da kažu neću da glasam, ostaću kod kuće. Da razmisle, da ostanu potpuno zdravi i ostanu potpuno mentalno čisti.

Živana JANjUŠEVIĆ