Iako korača ka devetoj deceniji života, dramski umjetnik Petar Božović nema namjeru da se povuče sa glumačke scene ili da piše testament.

To što je u dobroj mentalnoj i fizičkoj formi najviše može da zahvali supruzi Snežani, uz čiju je ljubav i podršku prebrodio brojne izazove, prije svega zdravstvene, sa kojima se susretao prethodnih godina, piše magazin „Glorija“.

- Nisam još došao u fazu da razmišljam o umiranju, niti ću. O tome nema ni govora dok mi je živa moja Snežana. Jednom sam, citiraću sebe, rekao da bih ja otišao, nego ne znam šta bih tamo bez nje, što je istina. Nisam razmišljao ni o tome po čemu bih volio da me pamte, o tome valjda misle oni koji namjeravaju da umru, vjerovatno sabirajući rezultate svog rada. Snežana mi je promijenila život, u velikoj mjeri. Bog mi je dao i, na sreću, umio sam to da prepoznam. Ne znam kako drugi u njoj nisu to vidjeli. Ona mi je motiv za život. Ovo vrijeme je toliko gadno da vam se i život ponekad smuči, pa kažem sebi da sam dosta i poživio, ali onda se sjetim da imam nju, nekoga sa kim dijelim i dobro i zlo. Žena je sve, i majka, i sestra, i drug, i prijatelj, kao neki vetar koji vas stalno drži da ne odete za svojim trenutnim i neproverenim zadovoljstvima koja čovjeka vuku sa svih strana. Veliki su izazovi, dosad sam uspijevao da im odolim i nadam se da ću i dalje biti u stroju za besmrtnost- kazao je slavni petar za Gloriju. 

Snežana i Petar su se sreli su se u zrelim godinama, kada su već imali potomke i kada su se našli na životnim raskrsnicama.

Snežana ima sinove Ivana i Stojana, a Petar Draška.

- Nikad nisam stajao dobro s datumima, pamtim samo kad je snimana serija "Više od igre" jer mi se te godine rodio sin Draško. Unučad su nam najveća radost i odličan sam djed. Ljubav prema njima ne mjeri se običnim mjerilima, više učim ja od njih, nego oni od mene. Današnja djeca su nekako, ne starmala, nego u biti veoma zrela. Brine me šta će biti sa njima, da će brzo porasti i izgubiti čednost djetinjstva. Ono dječje, što sam vjerovatno i ja zadržao u sebi, to je jedna od stvari, zapravo moć koja vam omogućava da stvarnost preokrenete u nešto drugo, i to me drži jer kad situaciju sagledate realno, odoste dođavola, a zahvaljujući djeci, na kraju počnete da se smijete i sve okrenete naglavačke- dodao je Božović.

Osim Snežane i unuka, u život ga vraća i pozorište i sve mu je jasnije zašto ga je odabrao.

- Ne znam, zapravo, ko je koga tu odabrao, možda je i ono mene. To je jedino što nas glumce zaista čini živim u pravom smislu. Iako sam već godinama formalno u penziji, i dalje radim- kazao je glumac. 

U ovim vremenima, uvjeren je da je spas u vjeri.

- Gajim nadu da će biti bolje. Čovjek nije ono što može da stavi u sanduk, nego što ne može stati u čitavu vasionu. Tako je govorio neizbježni i veleumni Sveti Nikolaj Velimirović. Sad me najviše obraduje kad vidim malu decu. Imam utisak da ranije nisam obraćao toliku pažnju na njih, ali sad, u ovom mraku, djeluju kao jedine svijetle tačkice, kao neke zvjezdice na tamnom nebu. I stanujem u ulici u kojoj je porodlište i uvijek idem tom stranom na kojoj se rađaju deca. Radujem se i proleću i mrazu. Da je voće procvjetalo ranije, hladnoća bi ubila kajsije, šljive i jabuke. Ovako će biti za jednu čašicu rakije, nećemo propasti. A i kako bismo? Sve ostalo me rastužuje. Kad me pitaju šta mi je, uvijek odgovorim: ‘Nije mi ništa, sve mi je‘- zaključuje Božović.