• Šta Vam slikarstvo pedstavlja - slobodu ili relaks terapiju?
- Mislim da jedno povlači drugo. Slikarstvo me prati još od onog perioda kada sam spoznavala sebe. Uvijek je bilo prisutno i tražilo je put do mene. Posljednjih godina ono je našlo upravo taj način da bude mala relaks terapija. Usljed posla kojim se bavim i ovog modernog života punog brzine, stresa, izgubljenih, haotičnih vrijednosti, otkrivam i koliko je to sloboda. Prvih godina sam, možda i stidljivo ulazila u slikarstvo pokušavajući da ispoštujem određene forme, pravila, da budem što preciznija, što bolja u tom zanatskom smislu da bih onda vremenom se i oslobađala i shvatala koliko to slobode pruža da na platnu iskažem sve što zamislim.
• Postoji li neki poseban momenat u kojem je hrabrost pobijedila samokritiku?
- Prilično sam samokritična i u ovom mom primarnom poslu, u novinarstvu sam uvijek stroga, uvijek nađem manu svom radu. Čak imam problem i da se osvrnem, da analiziram, da pogledam neke intervjue. Ali čudo, kada je u pitanju slikarstvo dosta sam slobodnija. Samokritika kao da je nestala, kao da ovdje, u ovoj oblasti dozvoljavam i određenu manu i nedostatak. Valjda je to prava slika mene, pa ne mora da bude savršeno.
• Kakvi su Vaši utisci sada kada je otvorena prva izložba?
- Prezadovoljna sam kako je izložba prošla. Imala sam želju da taj svoj rad i slike koje posljednjih godina stvaram prezentujem javnosti, ali nijesam očekivala takvu reakciju publike i sjajne komentare. Najvažnije mi je da se desila divna emocija koju sam dobila od kolega, prijatelja i svojih najbližih. Iznenađena sam sa koliko radosti su oni prihvatili ove slike i izložbu, kao da su jednako, koliko i ja, i oni čekali ovaj momenat.
• Na Vašim slikama je predstavljeno mirno more, da li na taj način iskazujete ono što Vam prija?
- Volim plavu, ali isto tako volim i vodu, pa je i ona sama našla način da bude najdominantnija na slikama. Vanja Kovačević, moj dragi kolega, koji je otvarao izložbu, je to nazvao kao "sveprisustvo vode". Zaista, na ovim slikama je voda sveprisutna. Ipak, pri svakom slikanju mi je važno da ne dominira negativna emocija, odnosno da voda u ovom slučaju ne davi, ne potapa, nego naprotiv - ona je laka, sveprisutna, rađa život i da donosi nadu. Možda, svi mi sa onim što nosimo jesmo ta nada koja može da oplemeni ovaj svijet. Na kraju krajeva, svako od nas ima svoju malu oazu u sebi.
• Ko je najdraži kritičar ?
- U porodici su surovi. Oni su toliko iskreni da sam ih zamolila da ne komentarišu. Prijatelji dijele sa mnom radost ovog stvaranja i oni imaju uglavnom samo pozitivne komentare. Ali, porodica sa mnom živi nastanak slika, živi tu pretrpanost i platnima i bojama, zauzetost svih bitnih radnih površina i oni, samim tim što svjedoče stvaranju slika, imaju tu slobodu da prokomentarišu, ali ti komentari nekad budu toliko surovi da demotivišu.
• Kakav je osjećaj odvojiti se od slike koju stvarate?
- Kod mene je to kao odvajanje od nečeg najdražeg i nekog najbližeg. Budem srećna što neko želi da tu sliku ima u svom prostoru, što mu se dopada, ali sa druge strane sam tužna što se odvajam od svog rada.To je jedan nivo te emocije, a drugi je taj, što kada uđem u prostor gdje se nalazi moja slika, kad dođem kod nekih prijatelja, kod članova porodice koji već imaju moje slike, bude mi lijepo, bude mi drago što i kroz tu sliku nastavljam da budem dio tog prostora. Srećna sam kad nekom oplemenim i uljepšam prostor. I kada sa distance pogledam te slike one mi postaju još značajnije i još bliže i možda još ljepše, nego tad kada su nastajale.
• Da li se to osjećanje ponosa može uporediti sa osjećanjem ponosa ili zadovoljstva koje osjetite kada neko pohvali Vašu emisiju ili prilog na televiziji?
- To je otprilike ta ista emocija, kao što je emisija moj rad, kao što sam u nju uložila dio sebe, tako sam uložila i u slike.
• Možemo li reći da gledajući Vašu sliku vidimo Vas?
- To sam ja, to je taj izbor boja u datom momentu. Zato pokušavam kad započnem sliku da je završim u dahu, jer sam primjetila da već sjutradan boje mijenjaju nijansu. Već sjutradan imam neke nove ideje. Dakle, to je to - slika je uhvaćen momenat, uhvaćen osjećaj koji u tom trenutku postoji.
• Da li inspiracija traži Vas ili Vi tražite inspiraciju?
- Mislim da se jurimo podjednako. Puno je obaveza koje treba postići tokom dana. Ne mogu uvijek da odgovorim tom zovu inspiracija, ali pokušavam da ga sačuvam, da ga u mislima pribilježim, pa da ga prizovem uveče kad sve obaveze prođu i onda krenemo u avanturu.
• Kada počinje ta avantura?
- Period kada ja krećem u slikanje je u 23 časa. Na kraju jednog i na početku novog dana. Tada su potpuno bistre misli i mir oko mene. Budem sa sobom i sa onim što najviše volim.
• Kakav je proces rada ili kreiranja dok nastaje slika?
- Uvijek postoji neka osnovna ideja sa kojom krenem. Međutim, taj put od ideje do nastanka slike je uvijek šarenolik, kao i u novinarstvu. U glavi imam određenu zamisao kako bi to moglo da izgleda, koliko dobro mogu da izgledaju određeni simboli u kombinaciji sa nekim motivima. Međutim, kako krenu boje da se slažu po platnu uvijek bude i nekih drugih pravaca, ali bitno je da se priča prati i da na kraju ona bude zaokružena.
• Kada je slika završena, koji je to zadnji čin?
- U mom slučaju kad nestane iz mog vidokruga. Uvijek svoje slike posmatram na taj način što tražim šta bi još moglo, je li ovaj detalj dobro urađen ili nije, da li je to bolje ovako ili onako. Tako da je najbezbjednije po sliku i po mene da je neko skloni.
• Znači li to da mikrofon i četkica u rukama Irene Rašović mogu da se poistovjete?
- Mogu. I kada sam birala čime ću da se bavim, još tokom gimnazije, bilo je trvenje između mikrofona i četkice. Ja sam tada izabrala mikrofon, ali evo ispalo je da oni egzistiraju paralelno, svako u svom prostoru ili jedno uz drugo.
• Može li se reći da je četkica odabrala da ne odustane i da joj je mikrofon raskrčio put?
- Mislim da nas svaki izbor formira i danas smo ovakvi upravo zahvaljujući brojnom spletu okolnosti, nekim odlukama, putevima kojima smo prošli. Zahvaljujući mikrofonu danas slike i jesu ovakve.
