"Zaista nije malo 40 godina. Brzo prođu", kaže likovni umjetnik Dragan Mijač Brile, vajar i slikar, kojem će večeras u Galeriji "Marko K. Gregović" u Spomen domu "Crvena komuna" u 21 čas biti otvorena samostalna izložba, upravo povodom četiri decenije stvaranja i opstajanja na likovnoj sceni. Izložbu, koja će moći da se pogleda do sredine avgusta, otvoriće istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković, koja je i autorka teksta pratećeg kataloga. Postavku čine skulpture, crteži i slike. Neki eksponati bili su izlagani čak 1982. godine, prilikom njegove prve samostalne izložbe, a tu je i najnoviji ciklus posvećen Njegošu. U razgovoru za "Dan", Miјač kaže da ovu postavku posvećuјe naјmlađem dјetetu, kćerki Simeoni.
• Kada se osvrnete, koliko ste se promijenili u odnosu na početke? Da li ste ostvarili sve što ste htjeli u vajarstu i slikarstvu?
– Nisam ostvario sve što sam želio i planirao. Nešto je bilo do mene, ali je nešto bilo i do situacija kojima čovjek ne vlada. Recimo, za skulpturu vam je potreban novac, a nisam uvijek za to imao priliku. Obično sam skulpture radio u kolonijama, i recimo volio bih da sam za ovu izložbu mogao da donesem jednu veliku skulpturu koju sam radio u okviru kolonije u Kraljevu. Zaista mislim da je dobra, i da je vrijedna toga da se pogleda i izloži ovdje. Ali, problem je dopremiti je iz Kraljeva u Petrovac, i to su vrlo česti problemi nas umjetnika. Imam fotografije, ali nije to isto kao kada se vidi uživo. No, biće zastupljena u monografiji koju počinjem da radim.
• Kažete da nijeste zadovoljni obimom učinjenog, no ono što ste uradili, publika i kritika visoko su vrednovali.
– Prije nego sam počeo da se bavim likovnom umjetnošću bavio sam se atletikom. Bio sam prvak Jugoslavije u atletici, prvak u Crnoj Gori, i tu je bilo važno istrajati i stići do cilja. E, tako sam ja i u umjetnosti pokušao da dođem do cilja, do suštine. Do kraja nisam došao, jer se ne može sve doreći, i jer to ne bi onda bila umjetnost. No, rado bih se vratio nekim počecima, da od njih ponovo krenem ka kraju, jer kad je čovjek mlad neke stvari preskače, a kako sazrijeva više vodi računa o njima.
• Znači, sad ste zahtjevniji u odnosu na proces rada i ono što stvorite?
– Jeste. Počeo sam 1982. godine, tada sam održao moju prvu samostalnu izložbu, a koja je bila vrlo morbidna. Vidio sam neke fotografije izglednjelih crnaca, koji su bili kost i koža, i to me je tako dotaklo da sam to počeo da crtam. Na kraju, u samoj završnici, na kosti od plećke životinja sam počeo da crtam njihove portrete. A, ljudi su govorili - Brile ni od čega pravi nešto. I tako i jeste bilo. A, najvažnije je što sam se osјećao nekako ispunjenim, bio sam time zadovoljan, a i vjerovao sam da je to bilo dobro.
• Prepoznatljiv je i Vaš religiozni ciklus, posvećen Hristu. Pored tematike, prepoznatljiv je i po tehnici kojom ste radili - odnosno crtali ste s mastilom hobotnice. Kako je do toga došlo?
– Svojedobno sam se u Drobnom pijesku družio sa pokojnim književnikom Garom Jovanovićem. Imali smo neke šatore, družili smo se, a ja nisam imao ni papira ni boje. I on me pita što ne bih probao sa mastilom od hobotnice. Kažem: ‚‚Ne znam kako”. On mi odgovori: „Izvadiću ti ja hobotnicu”; i izvadi mi kesu sa crnilom. Ja nađem neki odbačeni papir, i tada sam napravio možda i najbolji moj autoportret ikad, a koji i sad uvijek izlažem, i volim da ga stavim na naslovnu stranu kataloga. Boraveći na Hilandaru, gdje su me pozvali da s ekipom iz Beograda učestvujem u restauraciji fresaka, ponovo sam počeo da crtam s mastilom od hobotnice. Sakralno okruženje Hilandara uticalo je da počnem da radim Hristova raspeća, a koja će biti i sada izložena.
• Ciklus o Njegošu posebno izdvajate. Da li ste se Njegošu vratili kao pjesniku ili religioznom filozofu?
– Na tom ciklusu radim i ovih dana. U fokusu mi je Njegoš pjesnik. Kad crtam Njegoša ja ga crtam u Lovćenu, u stvari Njegoš je Lovćen. I to je Njegoš uopšte, iako sam neke njegove citate i ispisivao na samom radu.
Ž.JANjUŠEVIĆ
