<p>Андреја Кулунчић у подгоричкој Модерној галерији</p>

Andreja Kulunčić u podgoričkoj Modernoj galeriji / -IVAN PETROVIC-IPE

Kulunčić: Ne dozvoljavam da umjetnost koristi mene ili život

Nema prava u umjetničkom sistemu. To je čista igra moći i vi morate znati kako se igra igra unutar umjetničkog sistema, a da biste mogli probiti neke svoje želje i mogućnosti, a ne odustajati od te infrastrukture, kaže Andreja Kulunčić

Plakati, novinski članci, video rad, knjige, "eksponati" čine postavku samostalne izložbe umjetnice Andreje Kulunčić naslovljene "MI: Glasovi". Izložbu, koja se do kraja januara može pogledati u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija prati i katalog odštampan kao novine, a čije štampanje su pomogle dnevne novine "Dan". Kustoskinje izložbe su Irena Bekić i Anca Verona Mihulet, a na postavci je radila i kustoskinja podgoričkog Muzeja, istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić.

Poveznica svih "eksponata" je angažovanost, odnosno, predstavljeni su radovi kroz koje su ljudi s društvene margine dobili priliku da se čuje njihov glas, da priča o njihovom nezavidnom položaju bez obzira da li su to priče odavde, iz Švajcarske, Engleske, ili s nekog drugog meridijana, dopre do šireg kruga. Izložba je i svojevrsni presjek rada Kulunčićeve u posljednje skoro tri decenije, a koja je izlagala ne samo u domaćim, već, što je i bitno i interesantno, brojnim inostranim galerijama i muzejima.

Angažovanost uključuje i podrivanje sopstvene pozicije u sistemu

Kustoskinja Irena Bekić sarađuje sa Andrejom Kulunčić još od 2005. godine, dok je bila kustoskinja galerije Knjižnice grada Zagreba. Kako je ta saradnja bila plodonosna, nastavile su dalje da sarađuju na drugim projektima. Kaže da su se opredijelile da kompleksni rad Kulunčićeve prikažu najviše plakatima, jer se tako direktno obraćala publici u javnom prostoru. Smatrale su, dodaje, i da je s obzirom na teme radova, skoro pa zajedničkih problema, plakat prihvatljiv i ovdašnjoj publici.

Angažovanost Kulunčićeve, odnosno činjenicu da insistira da na sistem djeluje iz sistema, Bekićeva smatra pozitivnom. Odnosno, da liminalnost tih radova, kao i korišćenje resursa sistema, omogućavaju i njihovu dalju dosežnost.

– Neće to možda uvijek zadovoljiti naručioca, kolekcionara, muzej, što su i neke Andrejine svjesne kalkulacije. Ona će i odustati od nekih izložbi, od nekih poziva zato što neće moći realizovati do kraja rad kako je zamislila. U tom smislu čini mi se da je neko spreman na to, a neko nije. Znači neko ne želi do kraja podrivati svoju vlastitu poziciju, a neko je spreman i na uštrb vlastite pozicije napraviti neke stvarne pomake ili nešto što vodi mogućnosti stvarnih pomaka - ističe Bekić.

Odluka da se na angažovan način bavi umjetnošću, kaže Kulunčić, došla je nakon završenih studija vajarstva i nakon jednogodišnjeg boravka u Latinskoj Americi. Tada je, kaže, u susretu s negativnim kolonijalnim nasljeđem koje su Evropljani ostavili u Latinskoj Americi, naročito kapitalističkim, doživjela čak i svojevrsno razočaranje u umjetnost. Jer, kao neko ko je odrastao u socijalizmu, a iz društva u kojem je kapitalizam bio relativno svjež, osjećala je i da je klasična umjetnost doprinijela mnogim negativnostima. Kako pojašnjava Kulunčić, čak je razmišljala da napusti umjetnost, no, ljubav prema njoj je prevagnula. I odlučila je da ostane umjetnica i u umjetnosti, ali na drugačiji način - kao angažovana umjetnica.

– Odlučila sam da se angažujem, da zapravo infrastrukturu umjetnosti i umjetnost kao jednu vrstu alata i mogućnosti koristim, a da bi život bio bolji, a ne suprotno, ne da život unosimo u umjetnost, nego da umjetnost uvodimo u život. I to je jedna lična gesta i odluka - kaže Kulunčić. Napominje da nema ništa protiv onih koji ne žele da se bave umjetnošću na način kako je to ona izabrala.

– Kada radim, onda očekujem od sebe da koristim umjetnost, a ne da umjetnost koristi mene ili život. Naravno, to je "rat", neke borbe. Umjetnički sistem se baš ne da, i često me odbiju unutar toga, pa moram izmišljati kako da izvučem novac, kako učiniti nešto za neku zajednicu, a da to sve bude pokriveno sa strane umjetničke infrastrukture. Za ovih 30 godina bilo je puno problema, pogotovo kad sam počinjala jer muzeji nisu baš imali razumijevanja za takve stvari, za takve radove i nije im to baš izgledalo kao umjetnost, što bi rekli - kaže Kulunčić, dodajući da su sada svima puna usta kako umjetnost treba biti upravo takva, naročito u inostranim muzejima.

"Zabrinuti stojimo na vratima osvojenog svijeta"

Zanimalo nas je i koliko Kulunčićevoj savremene tehnologije i mediji, pomažu ili odmažu u kreiranju i prezentaciji sadržaja kojima se bavi. Kako Kulunčić kaže, prije 20 godina, tačnije 1999, internet joj je uveliko pomogao u kreaciji i prezentaciji jednog rada. Danas, pak, smatra da se trebamo restartovati.

– Baš je bilo sjajno, ali kako je dalje išlo... sad sve više imamo osjećaj da smo zarobljeni novim tehnologijama i da mladi ljudi od šume mogućnosti više nekako ne prepoznaju drvo. Stalno su zatvoreni u nekom krugu istomišljenika. I kao nekad ogledala koja malo iskrivljuju vašu sliku, ali vas uvijek zrcale, uvijek ste vi tu. I nekako ne ulazite potpuno u druge stvarnosti i realnosti, i sad mislim da moramo ići malo kontra. Sad se moramo početi boriti da se vratimo u fizičko iz tog virtualnog i da sačuvamo neke fizičke aspekte našeg tjelesnog, nekog afektivnog, a ne samo tog virtualnog. Pomalo prelazim na drugu stranu i razmišljam naravno i o umjetnoj inteligenciji, razmišljam o tome što nas čeka u budućnosti. Krećem s novim projektom koji govori baš o tome i koji ima radni naslov "Zabrinuti stojimo na vratima osvojenog svijeta". Jer, mi imamo osjećaj da smo ga osvojili, a ne da ga nismo osvojili nego stvarno možemo samo zabrinuti stajati. I to je nova velika tema gdje sad možemo razgovarati ne više o pravednosti društva, nego pravednosti cijele planete i svih nas - kaže Kulunčić.

Napominje da zapadni, veliki muzeji, ne tretiraju na isti način sve umjetnike, jer nemaju isti odnos ako je u pitanju muškarac koji dolazi iz Sjeverne Amerike ili Engleske, ili ona, kao umjetnica iz ovog dijela Evrope, a kamoli prema ljudima koji su na margini.

– To je meni užasno, ide mi na živce i stalno pokušavam s tim igrati i s tim raditi. Imala sam razmimoilaženja recimo sa Tejtom, i nekim drugim velikim muzejima, baš zbog toga što pokušavam pomaknuti te granice koje oni postavljaju. A, ako vidim da baš ne ide, onda se radije povučem, nego da prodam ili dam svoju umjetnost po njihovim nekim uslovima. Uopšte ne govorimo o novcu, nego načinu na koji one misle da bi umjetnost trebala funkcionisati, a ja ne mislim, i onda tu bude trzavica. Zato sam ja to na svojoj koži platila, ali nije mi ništa žao. Mislim da čovjek unutar tog sistema treba ostati ispravan, i svoju odluku koju je jednom donio do kraja treba voditi, da ne pokleknete pred sistemom. Zato imam i osjećaj da sam ja štit tih ljudi s kojima sam radila, neka barijere prema sistemu, a ne prema životu - kaže Kulunčić.

Umjetnički sistem, i načini na koji funkcioniše, kaže, sasvim drugačije vas sagledavaju kada ste u njemu, kada ste njegov dio.

– Nema prava u umjetničkom sistemu. To je čista igra moći i vi morate znati kako se igra igra unutar umjetničkog sistema, a da biste mogli probiti neke svoje želje i mogućnosti, a ne odustajati od te infrastrukture. Ona je stvarno jaka. Ljudi možda zaboravljaju, jer kod nas umjetnost ne izgleda kao jaka infrastruktura, ali kažem vam, vani ona ima jako, jako veliku snagu. Jako puno bogataša kupuje umjetnost, jako puno bogataša ide na izložbe, jako puno ljudi korporacije podržavaju. I tu uvijek postoji neka niša koju možete iskoristiti, ali morate imati veliku stratešku i diplomatsku vještinu - kaže Kulunčić, napominjući da je to zato često igra i borba s moći. Dodaje i da oni koji imaju novac često doživljavaju umjetničko djelo, umjetnost uopšte, kao nešto što se posjeduje, kao ogledalo njihovog bogatstva i moći, a koje ona svojim radovima pokušava na neki način okrhnuti ili barem unijeti malo nelagode. "Ne odustati, nego to iskoristiti, a da bi neki drugi ljudi mogli doći do svog glasa", ističe Kulunčić.

Česta tema njenih radova je diskriminacija, ali i davanje glasa obespravljenima, a kako se može vidjeti, u nekim slučajevima žene i muškarci su izjednačeni, a u drugim slučajevima, opet je žena ta koja je tome više izložena. Kako kaže, zavisi od teme, društva, države, što je vidljivo kroz različite radove. Veoma bitnim, dodaje, smatra potrebu da se o tim pitanjima danas osvijeste mlade žene.

Na naše pitanje da li je "odustala" od vajarstva, Kulunčić kaže: "Ja mislim da sve što radim je jedna vrsta vajarstva".

– Mislim da vajarstvo znači oblikovati svijet svi zajedno, jedan bolji svijet, u smislu da svi pokušamo u njega unijeti malo više osjećaja, malo više odgovornosti, malo više pogleda prema čovjeku kraj sebe, malo više nježnosti. Zato, da, mislim da je sve ovo vajarstvo. I zaista mislim da se nisam odmakla od onoga što sam uvijek htjela. To je da svi zajedno nekako vajamo nešto što nam je lakše za suživot, nešto gdje se osjećamo manje stranima, manje otuđenima - kaže Kulunčić za "Dan".