Teatar ne treba dijeliti na onaj za djecu i za odrasle. Bitni su osjećaj kojim se rukovodite i kontekst, odnosno ono što želite da kažete, bez obzira radili komad na osnovu nekog klasičnog ili savremenog teksta, kaže reditelj Marko Čeh. U intervjuu za "Dan" povodom predstave "20.000 milja pod morem" po motivima istoimenog romana Žila Verna, koju režira za Gradsko pozorište Podgorice, ističe da ga je obradovala prilika da se prvi put predstavi našoj publici. Glumački entuzijazam i volja za rad oduševili su reditelja iz Slovenije tokom rada na komadu "20.000 milja pod morem", za koji smatra da je neophodno da ga djeca vide i saznaju više o Vernovoj priči.

• Da li ste Vi kao dijete čitali ovu knjigu Žila Verna? Kakva su Vaša čitalačka iskustva tada i sada?

– Kao dijete bio sam vrlo fasciniran onim što je napisano i tada sam zamišljao kako to izgleda. Otišao sam u biblioteku, potražio enciklopediju, ali tada nisam sve uspio naći o tome šta je Žil Vern napisao. Sada, sve što nisam znao našao sam na internetu. Zato je ovo sada sasvim drugačije. I zato sam rekao sebi, ovo svi moraju da vide. Prvi put, pak, zamišljao sam kako neke stvari, životinje i ribe izgledaju, jer nije postojala mogućnost da se nešto vidi. Najbolje od svega, sada kad sam vidio kako neke ribe izgledaju sebi sam se smijao kako sam to nekad zamišljao, odnosno koliko je u raskoraku moja dječja mašta s onim što je realno. To mi je bilo isto zanimljivo.

• Smatrate li da će ova priča biti zanimljiva savremenim klincima kojima je danas sve dostupno na internetu?

– Nadam se da hoće, jer sam napravio predstavu na taj način da se djeca nakon gledanja, zainteresuju, pa kad dođu kući otvore svoje računare i potraže šta se sve to događa 20.000 milja pod morem, a što nisu dosad znali. Odnosno, da nešto nauče i da potakne njihovu znatiželju.

• Fascinira li činjenica da mi danas možemo da "potvrdimo" ono što je Žil Vern tada na osnovu snage imaginacije napisao u romanu o nekim stvarima u koje nije imao realan uvid? Fascinira li Vas šta sve može čovjekova mašta da izmisli?

– Nisam ništa čitao o tome kako je nastao ovaj Vernov roman, ali smatram da je ovo normalna knjiga, čovjek je imao prijatelje koji su mu govorili šta sve postoji i on je o tome pisao. Isto kao i Danteova "Božanstvena komedija". To je enciklopedija događaja u Firenci, opisano je šta se kome desilo, šta je ko s kim razgovarao, gdje je pokopan… I Dante je to zapisao. To je, eto, tako jednostavno. Naravno, mašta je jaka, domišljatost, inovativnost. Naime, nije nužno da postoji ono o čemu mislim, ali moramo prvo razmišljati o tome, zamisliti to da bi se ostvarilo, da bi to postalo. Mnogo puta su ljudi zamišljali različite stvari, a drugi su im govorili da su ludi. Recimo, kada biste prije 200 godina govorili da ćemo letjeti, ljudi bi rekli da je to neostvarivo. No, neko je o tome razmišljao, pa je to zapisao, neko drugi je to pročitao i rekao da je to možda ipak moguće, i dogodilo se. Mislim da je Žil Vern imao fascinantni mozak da zamišlja nemoguće.

• Da li je to slično teatarskom procesu, stvaranju jedne predstave?

– To je isto u svim umjetnostima, a možda se najbolje vidi u vrijeme renesanse, a kasnije u filmskoj umjetnosti. Vidimo stvari koje ne možemo sada da realizujemo, ali one opstaju i ne moramo da ih izmišljamo. Još ne možemo da se teleportujemo, ali ta ideja postoji i neko je o tome mislio, iako mi sada smatramo da je to nemoguće, neizvodivo.

• Kakvu ulogu pozorište ima danas u savremenom društvu. Da li je to samo ritualna ili i korektivna funkcija, u smislu da se ukaže na neke probleme?

– Naravno da pozorište treba da ukazuje na probleme, da natjera čovjeka da razmisli o nekim stvarima, da osvijesti neke probleme. Ako toga nema, onda nije vredno igranja predstave u pozorištu.

• U kojoj mjeri je za Vas pozorišni čin i igra? Koliko u pozorišnoj umjetnosti ima igre?

– Igra sigurno postoji, jer kad imaš neka pravila onda imaš i igru. Ako nema pravila, nema ni igre, a pozorište je puno pravila, i moraš ta pravila uvijek imati u vidu, moraš ih poštovati, ponekad i zaobići, ali ih ne smiješ prekršiti, moraš ih uvijek imati na umu, jer ona jesu pozorište, jesu ta igra. Slijedeći pravila olakašava ti da neke stvari prebrodiš u pozorištu, ali i daje mogućnost da smisliš novu igru na sceni, novu predstavu. To nije lako, a ako vidiš da ne funkcioniše kako treba, onda moraš smisliti drugi način igranja.

• Koliko je danas moguća (ali i potrebna) katarza savremenom gledaocu bombardovanom informacijama sa svih strana?

– Ako nema katarze, nema ni predstave. Ljudi moraju dobiti neku katarzu, ona mora da postoji i dogodi se kada čovjek izađe iz pozorišta i počne da misli o predstavi. Katarza nije kada čovjek nakon predstave plješće i onda je zaboravi. To je osjećaj koji ga drži, jer o njoj misli, razgovara, i tek onda dolazi katarza.

Ž.JANjUŠEVIĆ