Kako je na početku programa pjesnikinja Milica Bakrač uz dobrodošlicu gostima istakla,,da nam je Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstvaotvorilo svoja vrata još davne 2016. godine, kada je ovdje počela sa radom prva tribina Svobodijada i trajala je tri godine. Sada se ista tribina održava pod krovom Zahumlja, a večeras u Društvu „Sveti Đorđe“ Strukovno udruženje književnika Crne Gore, Udruženje izdavača i knjižara i Njegoševe večeri poezije predstavljaju monografiju Guslarska tradicija Crne Gore sa CD-om.“
Iza projekta koji je sinoć predstavljen pred nikšićkom publikom stoje Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore i Njegoševe večeri poezije, a pokrovitelj je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore na Javnom konkursu „Kultura spaja: od amatera do profesionalaca“.
Na promociji monografije „Guslarska tradicija Crne Gore“ govorili su književnik Milutin Mićović, svoje stihove su čitaliepski pjesnici Slavko Perošević i Vladimir Tomić, a narodni guslar Goran Perović Cuca, pjevao je uz strune gusala odabrane stihove Žarka Bojića.
U monografiji su objavljeni sledeći tekstovi: prof. dr Budimir Aleksić: GUSLARSKO-DESETERAČKAEPIKA, Radovan Bećirović - Trebješki: AKADEMIJA GUSALA, Radosav Rajo Vojinović: GUSLE I KOSOVSKI ZAVJET, Milan Stojović: STIHOVANA ISTORIJA NASTRUNAMA GUSLARA, Miodrag Ćupić: GUSLE – NASLJEĐE HEROJSKE TRADICIJE, Ljubomir Zuković: O STARCU MILIJI, Radomir Uljarević: GUSLE KAO TRADICIJSKI CITAT, Ivana Žigon: GUSLE – ZVUČNI TALASI ISKONA i Bojana Peković:,SAVREMENA GUSLARSKA SCENA U 2023/2024, lični umetnički osvrt, između tradicije iinovacije.
Milica Bakrač je pročitala odlomak iz rada prof. dr Budimira Aleksića iz monografije „Guslarska tradicija Crne Gore“ koji se odnosi na djelo Radovana Bećirovića Trebješkogkoji glasi: „Popularnost novijeg epskog pjesništva u srpskom narodu nije splasnula do današnjih dana. Najpopularniji predstavnik guslarsko-deseteračke epske poezije u 20. vijeku i svakakonajveći pjesnik novije srpske epike je Radovan Bećirović Trebješki (1897-1986). Bećirović je takoreći opjevao čitavu srpsku istoriju. Nema vladara, od zetskog kralja Bodina do kralja Aleksandra Karađorđevića, niti istaknutijeg srpskog junaka – koji nije našao mjesto u Bećirovićevoj poeziji,,na narodnu“.Isto tako, nema značajnijeg događaja u srpskoj istoriji – odKosovske do Mojkovačke bitke – koji nije bio predmet njegovogpjesničkog interesovanja. Te teme su i danas privlačne, i nesamo u Crnoj Gori i Hercegovini, a naročito su to bile u vrijemekad je Bećirović otvarao dveri srpskog pjesništva. Zato je on ipostao najpopularniji pjesnik u Crnoj Gori i Hercegovini izmeđudva svjetska rata, a opstao kao bard srpske epike na prostorimakoje su pokrivala srpska plemena dinarske struje.“
Književnik Milutin Mićović je u svom izlaganju istakao, da je sve više mladih guslara u školama gusala po Crnoj Gori, što nam govori da se guslarska tradicija čuva u genima. Deseterački stih najviše odgovara organizmu našeg čovjeka, deseterac je prvi originalni izraz našeg naroda, smatra Mićović: „Imamo prije deseterca i druge pjesme kao bugarštice, koje su imale nešto više stihova, imamo veliku srednjovjekovnu književnost. Ta je književnost stvarana pod uticajem vizantijske, već razvijene kulture, i to je vrlo važno jerovaj prostor: srednjovjekovna književnost, gdje su opisana žitija naših kraljeva i svetaca, od Svetog Save pa na ovamo, do kralja Milutina i cara Dušana – jeste jedan vizantijski model, stari, dubinski, crkveni, koji takođe nosimo mi. Ali, poslije Kosova prvi izraz našeg naroda bio je deseterac, „bez škole“, kako Bećirović reče, nauči ga sila nebeska te otesa gusle iz javora.To nam govori da je naš čovjek posebno u mukama, u traženju, u najdubljim pitanjima doživio da mu se otvaraju nebesa, i da on počinje da govori sa nevidljivom silom. A šta je poezija, nego ipak, neki razgovor i dosluh sa nebeskom silom. Svi događaji u našem narodu počev od Kosova, kroz hajdučko vrijeme, do poslednjih vremena – svi su ti događaji, prelomni i veliki ušli u deseterac.“
Mićović smatra da postoji i druga strana deseterca, kada on zadobija inercijuda skoro svako može da piše deseterac. I Mićović smatra da se jedan pjesnik izdvojio posle Drugog svjetskog rata, a to je Radovan Bećirović Trebješki, koji je zaista svezao sa nebesima svoj deseterac i opjevao srpsku istoriju od Kosova do njegovih dana: „Bećirović je dobro znao Njegoša“, nastavlja Milutin Mićović, „istorija srpskog naroda je naš narodni ep. Kada pominjemo Njegoša, iako je Njegoš pisao desetercem, sa Njegošem se desilo nešto više. Njegoš je nadrastao narodnu poeziju. Oslonio se na narodnu poeziju. Monolozi vladike Danila i igumana Stefana znatno nadilaze narodnu poeziju iako su ispjevani desetercem. Tu se dogodila velika gustina narodnog genija, i to onog genija koji je obuhvatao mnoge slojeve kulture, od Biblije, jevanđelja, srednjovjekovne književnosti, narodnog epa i moderne evropske misli. Sve se zgusnulo u Njegošu. U Gorskom vijencu, gusle dobijaju malo prostora. Pjeva Vuk Lješkopoljac o Čevu ravnom, gnijezdu junačkom... i pjeva slijepi iguman Stefan uoči Božića. Od velikih arhetipskih pjesničkih obrazaca prisutna je tužbalica kao jedan važan arhetipski model velike duševne emocije. Njegoš je sve obuhvatio i svemu dao poredak. Velike misli u Gorskom vijencu, kazane su uosamljenim monolozima vladike Danila koji otkriva velike tajne čovjeka i naroda. Sve je to stavljeno u deseterac. Gusle traže događaje. Tako i danas, savremeni epski pjesnici svaki događaj vezuju za gusle. Tu se i Bećirović nekad,,okliznuo“ stavljajući neke sitne događaje u gusle, odnosno u epsku poeziju. Mi ne znamo“ zaključio je Mićović, „kakva epska poezija danas nastaje, vrijeme će prosijati, ali deseterac ostaje jedna zlatna zaliha našeg pamćenja, naše duhovne poezije, našeg saznanja. Savremeni epski pjesnici treba da se oslanjaju na ono što se već desilo“
Promocije monografije „Guslarska tradicija Crne Gore“ održaće se u Podgorici, Budvi, Plužinama, Mojkovcu, Žabljaku i Pljevljima.
