Uvod u promociju monografije bilo je emitovanje segmenta dokumentarnog filma o Staniću koji je uradio Andro Martinović.
Svakom slikom, kao i nizom svojim godina koje živimo da bude drugačiji, on kao da poručuje da sebi možemo stvarati svijet drugačiji, ako ne bolje, onda sigurno ljepši svijet od svog vlastitog, kazao je akademik Žarko Mirković.
- Na Vojovim slikama ne treba tražiti vrijeme, ono što se lako vidi. Ono što se lako vidi i što jasno definiše su Stanićeve slike, to su jasne vizure i biće mediteranske Crne Gore, posebno Hergeg Novog, o čijim ljudima priča sa felinijevskom naklonošću i svojstveno rijetkim umjetnicima - kazao je Mirković.
Taj svijet toplih boja, lokani, kosmpolitski neumoljivo istinit, a istovremeno tolerantan i uvijek vedar i pomalo iščašen, svima je poznat i blizak zato što znamo da smo i to mi i da nas on gleda kroz svoj prozor i slika svojim rukama, kazao je on i dodao da svijet saStaničevih slika jednako se razumije i u Parizu, Beogradu, i Rimu, i "jednako se voli".
Mirković je kazao da Stanić i pored velike ljubavi za svoj zavičaj nije zatvarao oči prema zabludama Crne Gore, a da je prilikom napada na Dubrovnnik bio je oštar u zamjerkama svom zavičaju.
- Monografija je izraz dubokog poštovanja CANU prema svom članu, ali i istovremeno još jedno svjedočanstvo poznavanja Nika Martinovića velikog Voja Stanića - zaključio je Mirković.
Akademik Aleksandar Čilikov je govorio o trenucima kada je kao dijete prvi put na Cetinju upoznao Vojislava Stanića, kada je prvi put vidio njegovu sliku u kući svog ujaka u Beogradu, kao i druženja sa velikim majstorom kičice u Herceg Novom.
- Biti u društvu Voja Stanića velika je privilegija. Njegov osmjeg, šala, to je veličanstvena stvar. Stanić je kao čovjek, kao ličnost, veličanstven - rekao je Čilikov.
On je dodao i da je Stanić bio pedagog i jedan od utemeljivača čuvene Hercegnovske umjetničke škole.
Stanić je uradio mnogo za crnogorsko slikarstvo, jer je prvi poznati umjetnik koji se vratio u Crnu Goru nakon školovanja, i tako povukao druge da pođu njegovim putem primjetio je Čilikov.
Osnivač i urednik časopisa "Gradac" Branko Kukić takođe je podijelio svoje impresije velikim umjetnikom.
Prisjetio se svog prvog susreta sa jedinstvenim slikarskim izrazom Stanića.
- Taj smijeh, taj humor, nije prisutan ni u literaturi a kamoli za slikarstvo. Ja sam se tada vezao za humor Voja Stanića, a jer me je rezgalio. Taj njegov humor koji sam prvo prijetio smatrao sam da je to dovoljno za našu umjetnost. Jer je ona bila ideološka, i manje više beznačajna - kazao je Kukić dodajući da je tek kasnije shvatio da Stanićevo slikarstvo ispod sloja tog karakterističnog humora ima mnogo više simbolike.
kada je prišao Stanićevom slikarstvu s druge strane, kako je rekao, "otkrio je nešto češće, opasnije i nešto nepoznato jugoslavenskim slikarstvu...".
Kod slikarstva Stanića je na prvi pogled realnost, međutim ono ima veliko simbolično značenje, primjetio je Kukić, dodajući da slikar nije bio poklonik ni nadrealizma.
On je rekao da Stanić na jednoj slici pokazuje barem tri slike, da je on gledao svet dvostruko, i da ta podeljenost je u stvari želja da se pokaže čitav svijet
- Mediteran je kod njega važan jer je taj Mediteran raskršće sveta. Boja nije trgovac i idtoričst, on je u svemu tome video sebe u to. Divnom gradu Herceg novom, on je opisivao likove koji su za. Sebe metafora, figura koji opisuje sve ono simbolično pod ovim nebesima - kazao je on.
Autor monografije Niko Martinović je kazao da Stanić u vječitoj mladosti duha gradi djelo koje daje boje i tonove vremenu i epoh.
Od stupanja na likovnu scenu Stanića moglo se naslutiti da je svijet boja njegova autohtonost i da izrasta jedna andasve umjetnička insividualnost.
- Afirmisao se kao slikar primorskih magičnih ambijenata, humorne atmosfere sa karakuralnim likovima - oriđinalima simboličnim portresianim sa platnima kojima daje osobenu notu, zajedno gradeći jedan bizarni svijet između sna i jave - kazao je Martinović.
Na genezu njegovog samosvojnog likovnog izraza i temeatko-motivskog prosedea značajan je život u Herceg Novom.
Sa prozora svog atelje koji gleda na rivu iz koje sve potiče, Stanić prikazuje mediteransku senzualnost.
Stanićevo djelo jer puno fantazije i huha ispod kojeg se kriju istinske humanističke ideje i filozofske naslage - kazao je Martinović.
