Postavljanje na scenu CNP-a drame „Jerma“ dovelo nam je rediteljku Anu Tomović da prvi put režira u Crnoj Gori. Vlasnica zavidnog spiska predstava koje je postavila unazad dvadesetak godina svjedoči da je suštinski zainteresovana za probleme čovjeka i da pozorište vidi kao poligon za duboko razmatranje današnjeg svijeta.
Diplomirala je pozorišnu i radio režiju na FDU u Beogradu, gdje je sada docent. Učestvovala na značajnim domaćim, regionalnim i evropskim festivalima. Sarađivala je sa suprugom Vukom Ršumovićem na nekoliko predstava i filmu „Ničije dete“, a „Jerma“ ih je, kako kaže, opet spojila na poslu.
Dobitnica je brojnih priznanja među kojima su Sterijina nagrada za najbolju predstavu za „Brod za lutke“ (SNP).
• Tema o kojoj drama „Jerma“ govori aktuelna je u cijelom svijetu, ali čini se da ovdje kod nas malo više odzvanja. Šta vas je podstaklo da izaberete baš ovaj tekst i bavite se baš tom temom?
– Kada su me pozvali da radim u Crnogorskom narodnom pozorištu bilo mi je najbitnije da vidim šta je to što bi bilo najznačajnije za ovu sredinu što se tiče teme, a što je i izazovno u rediteljskom smislu za mene i čime bih ja lično voljela da se bavim. I nekako su se kockice poklopile i shvatila sam da će to biti baš ovaj komad. Smatram da će on imati jako dobar odjek u ovoj sredini. Kada je Lorka napisao tu dramu pisao je o ženi koja je jalova u jednom malom ruralnom mjestu u Španiji, o ženi koja je udata bez ljubavi, ali koja se nada da će kroz potomstvo da se realizuje i pronađe smisao u životu. Ali, to joj se ne dešava, i ta drama se na kraju završava tragično. Lorka je želio da napiše modernu tragediju, a pisac i reditelj Sajmon Stoun, po kome mi radimo komad, u njoj јe prepoznao goruću temu na globalnom nivou. Zbog sve veće emancipacije, žena u velikim gradovima nije više svedena samo na svoju biološku funkciju i dovedena je u situaciju da bude nezavisna, da svoju biološku funkciju gurne u stranu i da odabere šta želi, a da joj to nije nametnuto od strane sredine. Ali kada dođu određene godine, i kada možda poželi potomstvo, ali više ne može tako lako da rodi, počinje drama i borba za potomstvo. I to definitivno jeste tendencija na globalnom nivou, jer sve јe više parova koja se muče oko dobijanja potomstva, sve je više „djece iz epruvete“. Drama se zasniva na sukobu između političkog, koje se ogleda u tome kako žena želi da kreira svoj život, i sa druge strane, i biološkog principa.
• To je tema sa kojom je suočeno mnogo žena?
– Ovo je ženska priča i drago mi je da ja kao rediteljka mogu njome da se bavim. To i jeste fokus moje pažnje, da sagledam ženu u savremenom svijetu. Jer, to su sve pitanja koja stavljam pred sebe, sve te dileme koje ta žena nosi nosim i ja lično, i žene oko mene. Bitno mi je da mogu da fokusiram taj problem koji je problem i muškarca i žene, ali je prije svega problem žene.
• Kroz izbor tekstova koje ste radili očigledno je da Vas zanimaju savremene teme, koje se tiču svih. Otkuda ta potreba da se bavite ovim našim trenutkom?
– Pozorište je umјetnost sadašnjeg trenutka i mora se stvoriti spona između glumaca, teme i publike. Mora da dođe do prepoznavanja nečega što je svima nama bitno. Volim dobre savremene tekstove i smatram da je „Jerma“ jedan od njih. Režirala sam podjednako i klasična djela i savremene komade, u proporciji koja zavisi od trenutka, dogovora i ličnih afiniteta.
• Radite prvi put u Crnogorskom narodnom pozorištu. Kakve utiske nosite iz ove kuće?
– Glumcima sam prezadovoljna. Odabrala sam divnu ekipu, koja je jako harmonična i skladna, odabrala sam divne, divne glumce, koji su sto posto predani radu, što je najbitnije da bi se došlo do rezultata, koji svim srcem vole ovo što rade. Generalno sam cijelom organizaciji zadovoljna, sve nam je na raspolaganju. Kao rediteljki najbitniji mi je rad sa glumcima, fina komunikacija između nas, i to što ja kao reditelj sa njima sprovodim. Veoma sam zadovoljna svojim odabirom glumačke ekipe koju čine Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić, Žaklina Oštir, Vule Marković, Sanja Vujisić i Maja Stojanović.
• Radom na ovoj predstavi nastavili ste profesionalnu saradnju s suprugom, scenaristom, dramaturgom i rediteljem Vukom Ršumovićem.
– Dugo sarađujemo. Prije više godina sarađivali smo na predstavama „Brod za lutke“ i „Slučaj Vojcek - Hinkeman“, a onda su obaveze i dinamika porodičnog života to sve malo zaustavili. Veoma držim do njegovog mišljenja i strašno mi je drago što nam se sad ukazala prilika da sad sarađujemo.
• I tu nije kraj vama bliskim osobama koje se bave dramskom umjetnošću. Vaša sestra Borka Tomović je poznata glumica. Da li je Vaše interesovanje za scenu tradicija kod Tomovića?
– To je potpuna slučajnost. Kad me mama odvela u dramski studio u šestom razredu osnovne škole, to je bukvallno promjenilo moj život u smislu da sam odjednom postala jako, jako fokusirana djevojčica. Odjednom sam znala šta želim, pozorište je u meni probudilo nešto. I ta ljubav prema pozorištu je samo rasla. Tokom ratnih devedesetih dramski studio mi je bio kao oaza od svega ružnog što se oko mene dešavalo. I sve me je to formiralo kao ličnost, tako da je Fakultet dramskih umjetnosti bio logičan izbor. Moja sestra je imala drugačiji put, u jednom drugom dramskom studiju, pa je posle otišla na glumu što meni nikad nije padalo napamet, uvijek sam više htjela režiju jer više odgovara mojoj prirodi, tako da potpunom slučajnošću i možda spletom okolnosti jer nam je to sve mnogo značilo tokom odrastanja, postale smo glumica i rediteljka. Ali baš nemamo nikakve porodične veze sa tim.
• Pomenuli ste devedeseste i od tada pa do danas stalno se priča o krizi u državi, kulturi, pozorištu, stalno se priča da nema para za umjetnost. Od tada do danas stasala je generacija koja je bukvalno ponikla u toj krizi u kojoj su uvijek pare u pitanju. Stalno čujemo kako bi bilo da nema krize, da ima para, jer uvijek su pare u pitanju...
– Da, uvijek su pare u pitanju. Možemo samo da uporedimo dvije pozorišne sredine, recimo Njemačka ima kulturu na visokom nivou, ali zato što su izdaci za kulturu veoma visoki. I zaista, njemačko pozorište je najprogresivnije na svijetu. Od kada sam počela da radim pozorište je u nekoj vrsti krize i čini mi se da je svake godine to na neki drugi način sve gore i gore. Nekako su stvari uvijek granične, na ivici. Izdaci su sve manji i sve to utiče na cjelokupnu našu pozorišnu situaciju. Voljela bih da dođe do neke vrste renesanse, da se ulaže mnogo više u pozorište i kulturu. U koroni se pokazalo koliko je pozorište vitalno. Kad je posle dugog perioda zatvorenosti opet proradilo, ljudi su pohrlili u pozorište. Svjedok sam krize koja je konstantna, na neki način smo se navikli na to, mi smo ljudi koji su prihvatili da je to stanje normalnosti.
• Može li pozorište da mijenja, koga i šta?
– Može i nas koji radimo u njemu, i pojedince. Sve teme o kojima pozorište govori su izuzetno značajne, egzistencijalne teme. I pozorište ima osim uloge da zabavi, i prosvetiteljsku i filozofsku ulogu. I kroz ovu priču ćemo zapravo to - i da se zamislimo, i da nas stvari dotaknu na jedan poseban način. To je sve funkcija teatra.
• Potičete kako rekoste i po ocu i po majci iz Crne Gore. Majka iz Pljevalja, otac iz Bijelog Polja, ali dalekim rodom iz Kuča. Da li poznajete zavičaj svojih roditelja?
– Kako da ne, pa ja sam cijelo djetinjstvo provela u Pljevljima kod moje bake. Moje djetinjstvo je vezano za Crnu Goru. Takođe, svakog ljeta idem na more u Pržno, tako da sam non-stop između Crne Gore i Srbije.