PIŠE: Mariјana ZEČEVIĆ
Roman "Na Brodu Bijele Rade" (UKCG, 2024) oživljava duh jednog minulog vremena iz perioda Jugoslavije. Uspostavlja odnos agrarne politike i industrijalizacije na rasponu sela i grada. Uvodi čitaoca u ambijent harmonije i sklada, koji ne samo da je postignut poretkom koji je imala moćna i uređena zemlja, već i prisutnim panteističkim ambijentom i svijetom prirode koji dominira. U romanu funkcija prirode uspostavlja snagu i harmoniju: drvo, planina, ptica, bik, konj, i sl. kao sloboda ‒ "lična snaga" (kako je Isidora Sekulić objasnila Lubardin crnogorski predio slika). Takve motive prepoznajemo i na Lubardinim slikama: "Bik", "Igrali se vrani konji", "Vrtijeljka", "Glavica", "Noć i dan"... Slika "Gavran ti na kuću pao", iz 1951. kao da je prejudicirana scena iz poglavlja "Dva puta", u romanu "Na Brodu Bijele Rade", prikazana po istinitom događaju iz Drugog svjetskog rata.
"Dva pokošena tijela padoše jedan preko drugoga. Najednom, sve se utišalo. Ponovo osta prazno prostranstvo, otvoreno i bez cilja. Samo kreštavi glas ptice se odazva i više ništa."
Kako je rekla Isidora Sekulić: "Ovaj slikar, bukvalno govoreći, ima vlažno, mirno oko visinskih ptica, koje gledaju da bi našle i uzele. G. Lubarda vidi ne samo oštro i strogo, nego gleda sa nagonom da pokori. U tom slikaru ima mnogo volje za moćju. Rezačkim zrakom iz čudnih očiju svojih on razgrebava boju prirodnu i boju palete, i traži u tonu ton, u koloritnom tonu simbolični ton. On hoće da nadvlada prirodu u ime toga što zna slikati baš prirodu. Njegov predeo zato stoji pred nama izazvan, razdražen i agresivan, ali osvojen i savladan, kao dobro zauzdan mlad konj. Crna Gora, koja nije dosada mnogo slikana, ispada nekako lična snaga g. Lubarde."
Kako Lubarda "razgrebava", tako i roman "Na Brodu Bijele Rade" rastače boju prirode i slikarske palete.
"Nebo iznad Broda pokriva crkvu kao relikvija. Predveče, kad sunce zalazi prelazi u porfirni zrak. Na tom širokom platnu vidljive su nijanse iscrtane kičicom od sunčanih vlasi. Od zlatne pozadine s odlazećim suncem, presipa se misteriozni talas u malina i indigo bojama. Na rubu, pod brdom, tik iza škole, ćuti nekoliko kućica utonulih u zelenilo, sa prozorskim kalpacima i gvozdenim rezama. Noću laju seoski psi. U zoru crkveno zvono najavljuje dan." (Poglavlje "Brod")
Roman evocira lirski osjećaj svijeta pobuđen još u djetinjstvu: predjeli zavičaja, kuća na proplanku, cvrkut ptica, melodija zrikavaca, nabujali potoci, hrastova šuma, prve visibabe, jagorčevina i ljubičice. Sumatraistički poriv za prostranstvima i daljinama negdje se prirodno odrazio u tom okrilju zavičajnih svitaca i leptira sa velelepnim krilima i motivom letjelica. Otuda je figura oca, kao arhetip, ucrtana u krilima aviona i nebeskih ptica, vojnim epoletama i šahovskim figurama. (…) Stoga i prikazane životinje u suodnosu sa čovjekom imaju i ulogu univerzalne vrijednosti. Otuda simbol ovce ima hrišćansko svojstvo, kao što i krava kao sveta životinja u hinduizmu ima religiozno. I jedna i druga sibmol su ljubavi, mira i blagostanja. Roman uvlači čitaoca u jedan svijet u kojem udiše i odmara. Tako i prikazano imanje, na proplanku posred hrastove šume, sa kamenom kućom posrijedi, kao da nosi nešto sveto, kao tamjan, ali i nešto pagansko, što priroda sažima kao svoje pravo, u tom svijetu sunca, mjesečine, životinja i ptica.
Takav spektar mističnog karaktera, kroz simbole prepoznajemo i na Lubardinim slikama, jer odgonetanje misterija prirode ne može bez hipostaze, kao težnje za istinom. Kako je rekao Lazar Trifunović, Lubarda je dobro poznavao i zen i indijsku religiju, pri susretu sa Tao pogledom na svijet boraveći na Istoku.
Kao najvažnije Lubardine radove Isidora Sekulić je istakla "Fantastični predeo" (1951), "Kamena pučina" (1951), "Guslar" (1951), "Konji" (1953), "Boj na Kosovu" (1953) i "Bitka na Vučjem Dolu" (1953) u kojima je, kako je ocijenjeno, dostigao vrhunac vlastitog stvaralaštva.
Ovom prilikom izdvaјam "Kameno more", "Noć i dan", "Glavica" i "Vrtijeljka". Ali i sliku "Strelac", koja pored Lubardinih slika koje odražavaju "ličnu snagu" (Odisejev luk) i "težnju za moći", (Kupidonov luk), simboliše i talenat i genija, upravo ovim motivom strijele i luka, jer: "Talenat liči na strelca koji pogađa metu koju drugi nisu sposobni da pogode, a genije na strelca koji drugi ne mogu ni da vide…"
Ova godina značajna je na polju kulture, obilježena, dakle, i jubilejom - 50 godina od od smrti Petra Lubarde, slikara i akademika, rođenog i slikarski izronjenog iz crnogorskog kamena. Otuda i slika "Kameno more" nosi poetiku njegovog rođenja i poetiku materije, skamenjenog pokreta koji produhovljuje…
"More kamena", reći ćete za nepregledni krš. Zato nije tek tako zaključeno da su njegove slike zapravo poezija. Nije li "more kamena" metafora? Dakle, Lubarda okamenjuje poeziju, kako bi ovjekovječio iskonski zvuk kao maternju melodiju. Kako je Isidora Sekulić rekla: "Lubarda u prirodi oseća onu poeziju koja je davno pre stvaranja ljudi započela, kada nije bilo drugo do sunce, voda, kamen oblak, kada je sva zemlja bila Crna Gora."
Bojama piše poeziju, slika zvuk tišine, stanje usamljenosti, komponuje ariju visinama kamenitih planina, jer samo operska arija sadrži otmenu koketeriju i princip uzvišenog čiji eho sažimaju vrhovi planina.
"Suvi kamen Crne Gore", pisala je Isidora Sekulić o Lubardinom slikarstvu u tekstu "Predeli Petra Lubarde (Ogledi i zapisi)", "neverovatno obilno nabacan i ustalasan, drži neku sredinu između slike mora i slike pustinje. Jednolikosti ima mnogo, ali umornosti nimalo. A svetlosti upija crnogorski kamen više nego ma koje more. Ma koje uzbuđenje krenuo u nama predeo crnogorski, pogođeni smo uvek i elementom teške ili ponosite ozbiljnosti".
"Vrtijeljka". Zašto baš ova Lubardina slika? Upravo zbog toponima Vrtijeljka, koji je zastupljen u romanu "Na Brodu Bijele Rade". Nije to Lubatrdina "Vrtijeljka" (koju nakon rata, 1948. godine, izlaže na Cetinju sa slikom "Crnogorska brda", već toponim mog djetinjstva ("psihička funkcija nadsvjesnog… duhovni centar… izražavanje težnje za povratkom u prvobitni pejzaž", kako je objasnio Ognjen Radulović u knjizi "Lubarda i Njegoš"). Otuda gotovo sve te semiotičke jedinice u romanu prevazilaze fabulu i imaju dublji smisao - i te kuće koje su utkane u fabulu, pa i ona kuća u sprezi sa Vrtijeljkom.
"Tada bi nebo zadobilo kakvu ljubičasto-modru boju, koja se naspram bjeline snijega odražavala kao dan-noć latice cvijeća. Takve noći, kao jevanđeljski mir, uz bleku ovaca kad se katkad jave, rađale su i najiskrenije potrebe za okupljanjem i prisnošću. Odolijevajući neprohodnim puteljcima, mještani su prtili snijeg, tabajući staze koje su ih povezivale u večernje sjedeljke i druženja. Tako se svake večeri sastajalo u po nekoj kući rođaka. Prije neku noć okupili su se bili na Stranama kod Voja. Potom je bio red na Vrtijeljku kod Dana, pa kod Pekovih u Ljutama." ("Na Brodu Bijele Rade", poglavlje "Prsten").
Sa stanovišta semiologije objašnjen je jedan korpus simbola u Pogovoru romana. Nekima će se, pak, pozabaviti kritičari, a "Vrtijeljku" je Ognjen Radulović, pozivajući se na Rječnik simbola J. Chevalier, A. Gheerbrant, objasnio, baš kako bi i semiologija objasnila onu u romanu "Na Brodu Bijele Rade":
"Zato na platnu `Vrtijeljka` (str. 54) - najpastelnije naslikanom Lubardinom ulju - planinski vrh: …`poput onih stjenovitih šiljaka na poznatoj slici Luvra (Marija, Isus i Ana Leonarda da Vinčija) - simbolizira krajnji cilj ljudskog razvoja i psihičku funkciju nadsvjesnog, koja jest u viđenju čovjeka do vrhunca njegovog razvitka.`"
"To je duhovni centar, kamen mudrosti, izražavanje težnje za povratak u prvobitni pejzaž, jer se preko planinskog vrha, putem koji vodi pored razure - zbiva izlazak iz kosmosa. Ali ne samo na `Vrtijeljci`, nego i na drugim, mnogim Lubardinim slikama ti putevi vode pored četvorougaonih kuća bez krova. One svojim izgledom svjedoče da se stiglo do najbitnijeg toka umjetnikovog poimanja i svijeta i nadsvijeta! I podsvijeta."
Otuda, u romanu, gotovo da ništa nije sporedno, čak ni sporedni likovi, svaki detalj ima svoj dublji smisao, kao i ovaj koji bi se reklo da je neznatan, samo jedan toponim - Vrtijeljka.
Ono što je koincidencija između Lubarde i romana "Na Brodu Bijele Rade", nije samo kamena masa koja je kao egzegeza, etos i epos, mudrost i postojanost, u romanu, oličena u gorostasnom Komu, a u Lubarde u njegovom "Pogledu s Lovćena" i "Glavici". Dakle, Glavica, još jedan je toponim u romanu, stvarni predio, šljivik i ravno tle, Geja, simbol plodnosti i rađanja, odnos ovozemaljskog i podzemnog svijeta; a kod Lubarde kameno brdo, kao veza između neba i zemlje, čovjeka i vasione, materije i nadljudskog.
Otuda su i kameniti Komovi u romanu i Lubardina brda i planine simboli postojanosti, jedino svojstvo koje nadilazi neminovnost prolaznosti. Dakle, pitanje prolaznosti, upravo je problem koji roman "Na Brodu Bijele Rade" postavlja kao težište.
Šopenhauer kaže: "To što naš pogled na bregove koje iznenada otkrivamo stavlja tako lako u ozbiljno, pa i uzvišeno raspoloženje, mada počiva delom na tome što je oblik planine kao i obris brda jedina postojana linija pejzaža, pošto samo bregovi prkose propadanju koje sve ostalo tako brzo odnosi, osobito vlastitu nam prolaznu ličnost."
A Glavica u romanu, kroz data poglavlja, bitiše ovako: "Svaki dio imanja izdvojio se po nekoj svojoj osobenosti: Glavica, Jabuke, Dolina… Kao feudi bitišu, zaposijedajući prostor prepun behara, raznobojnog poljskog cvijeća i meke trave. Ima na ovom imanju i zimzelenog drveća, jedna manja borova šuma koju je Vojo posadio, uz samo dno Glavice. Ona se naslonila tik uz listopadnu šumu, mistična, mirna i hladna. U raskoši svog hlada čuva tajnu, dok uvlači pogled kao u hodnike kakvog zamka, oko kojeg titraju zlatni pramenovi listopadnih grana. Svojom zelenom modrinom u potpunoj je ravnoteži sa ultraviolet drvoredom šljivovih stabala, koja igraju na svježem povjetarcu po Glavici, kao djevojke uhvaćene u kolo, kiteći se raskošnim nakitom što im niz grlo pada.
Na imanju se živjelo bogougodno, poštovali su se sveci i crveno slovo. Na sat se nije ni gledalo, jer se vrijeme u toku dana mjerilo oglašavanjem pijetla u zoru i položajem sunca, a rodna godina bi se pretpostavila Bogojavljenjem. Ako se na taj dan zatekne mraza i snijega, godina će biti rodna, u suprotnom, vedro vrijeme najavljivalo je da će biti suša. ("Na Brodu Bijele Rade", poglavlje "Strane", Podgorica: UKCG, 2022)
Dakle, veza između pejzaža u romanu "Na Brodu Bijele Rade" i Lubardinog pejzaža je upravo snaga prirode koja ima svoju filosofiju i metafiziku, duh prošlosti, kao istoriju jednog vremena, porijekla i života, dah iskonskog kao epistemologija.
(Autorka јe književna kritičarka, književnica i teoretičarka umjetnosti)
