Odmalena je pokazivala interesovanje za likovno stvaralaštvo, a prva umjetnička znanja stekla je na Cetinju. Možda baš zbog toga ili činjenice da i sama vuče korijene iz Riječke nahije, ne prestaje da je nadahnjuje ljepota ovog krajolika sa Skadarskim jezerom u fokusu.
• Upravo ste se predstavili samostalnim projektom u Milanskom muzeju. Kakvi su utisci sa otvaranja?
– Mnogo bolji od očekivanog. Nije da sam imala pretjerano veliki razlog da očekujem nešto loše, ali s obzirom na to da je ovo potpuno nov mediji za mene, bilo je dosta nesigurnosti i preispitivanja mogu li ja to i kako ću ja to. Ali su se, na moju sreću, radoznalost i trud isplatili. Kada su došli menadžeri digitalnog muzeja MEET da nam predlože projekat, bila sam prilično uplašena, pogotovu kad uzmemo u obzir to da moje kolege dolaze sa već završenom pripremnom školom za digitalne umjetnosti, a ja se bavim tradicionalnom umjetnošću. Morala sam da svedem sve na papir, šta ja to umijem najbolje da radim, kako to da iskoristim u video artu, i kako da učinim da je zabavno za mene. Ovo poslednje je ključno, jer sam kroz godine rada shvatila da ne umijem ništa bez dobre priče, dobrog društva i izazova. Sve što je novo daje mi vjetar u leđa. Zatim sam osmislila svoj koncept, predstavila ga muzeju, i krenula u realizaciju projekta čim je stiglo odobrenje muzeja.
Moram da naglasim da me, generalno, ovih godina izuzetno vuče nostalgija prema Crnoj Gori, i sve što radim u suštini je neki moj način da i sa daljine održim jaku konekciju s njom. Na taj način joj se osjećam bliže. Stoga, izabrala sam da datu temu, odnosno sustainability (održivost), posvetim mjestu za koje sam izuzetno vezana, i odakle, inače, crpim najveću inspiraciju za sve.
Video art prati pjesma koju nisam izabrala slučajno. Smatram da nema Crnogorca koji nekad nije pustio suzu na "Još ne sviće rujna zora". Ali, opet, na taj "patria o muerte" momenat nijesam mogla da računam kod Italijana. Crnogorci koji su vidjeli samo tizer, bili su automatski oduševljeni. Pogođena relativizacijom, banalizovanjem i otuđivanjem naše autentične kulture, takođe mi je bilo izuzetno bitno da prikažem crnogorsku kulturu i na svoj način zapečatim tu pjesmu za ovo područje.
Pjesma je bila pun pogodak, muziku su radili moja dva pretalentovana druga, Elsan Jašarović, producent, koji je radio melodiju, a pjevao je Milan Bukilić. Njih dvojica su mi ukrali šou, i većina posjetilaca muzeja su mi tražili pjesmu. Pored toga, bili su oduševljeni pejzažima sa Skadarskog jezera, odnosno u ovom slučaju konkretno Dodoša i okoline, i rekli su mi da sam im probudila želju da posjete Crnu Goru, što mi je bilo posebno drago. U izradi videa imala sam podršku Jaša Jovićevića, iz Agencije MINA, a saradnja sa njim je bila spontana i rezultirala je kvalitetnim proizvodom na obostrano zadovoljstvo.
• Koji je bio povod da izaberete da Vaš umjetnički rad posvetite baš ekologiji?
– Izrada cijelog projekta je bila nažalost, "Deklaracija o ekološkoj državi", kojom se većina Crnogoraca ponosi, a ona je samo mrtvo slovo na papiru. Video prati putanju ekliptike Sunca, što je zapravo skulptura koju sam projektovala i napravila za potrebe ovog videa. Snimak počinje izlaskom Sunca, što simbolično predstavlja nadu i ponos koji je deklaracija dala građanima Crne Gore. Gledalac će biti u prilici da uroni u naizgled netaknutu, idiličnu sliku prirode Skadarskog jezera, praćenu melodijom narodne pjesme "Još ne sviće rujna zora", koja je karakteristična za taj kraj. U završnoj sceni dolazi zalazak Sunca i plamen zahvata čitavu iluziju prethodnog predstavljanja stvarnosti. Energija se naglo mijenja i kroz riječi pjesme: "Još ne sviće rujna zora" gledalac se uvodi u realnu situaciju ovog kraja. A kako se svakog narednog jutra očekuje Sunce, uvijek postoji nada da će se blistava zora ukazati ovom crnogorskom blagu.
• Umjetnički video "Rujna" inspirisan je Skadarskim jezerom. Možemo li reći da je Vaš rad angažovano umjetničko djelo i zašto?
– Apsolutno da. Kad sam predstavljala svoj rad muzeju svrstala sam ga u ekološki aktivizam. Mene, kao mještanku, osobu koja je odrasla na Skadarskom jezeru, godinama pogađa njegova devastacija. Nekako mi je uvijek bilo nejasno to "ekološka država", a na oči nam se smanjuje nivo vode najvećeg jezera u jugoistočnoj Evropi. Narušen ekosistem, nelegalna gradnja, kancerogeni otpad, invazivne vrste, nelegalan lov i ribolov ne bi trebalo da imaju mjesta u državi koja se ponosi deklaracijom "ekološka". Nešto u svemu ovome govori da svi ti zakoni koje imamo ne mijenjaju značajno ništa.
Dok sam radila na ovom projektu, trudila sam se da dođem u kontakt sa što više ekologa i agencija za ekologiju. Moram, razočarano, da priznam da se većina crnogorskih ekologa nijesu baš zainteresovali za dijeljenje informacija. Da nijesam mještanka, pomislila bih da sam ja izmislila problem i da je sve u najboljem redu. Jedino se nešto po pitanju borbe protiv krivolova promijenilo nabolje, sve ostalo je isto.
Nažalost, projekat je samo potvrdio moje sumnje da cijeli sistem funkcioniše preko pojedinaca, ali to je nedovoljno. Priroda pamti i priroda će nam vratiti - ona ne prašta.
• Da li je, i ako jeste, u kojoj mjeri studiranje u Italiji kreiralo neki Vaš novi umjetnički izraz?
– U mnogome jeste. Zapravo, naučila sam kako da spajam nove medije, kao i težinu koju nosi koncept, koji je suština umjetničkog djela, nevezano za tehniku kojom je rađena. To je od početka i bila moja želja, jer me domaći obrazovni sistem, da budem iskrena, nije spremio za to. Još jedna stvar koju sam razvila na Institutu Marangoni Firence jeste samopouzdanje, a to je
možda i najbitnija lekcija za svakog umjetnika.
