Crnogorska publika dobila je tokom festivala RUTA u Podgorici priliku da Sebastiana Cavazzu gleda i na pozorišnim daskama kao glumca ljubljanskog Mestnog gledališča. Ipak, najširi krug gledalaca u regionu slovenačkog glumca prepoznaje iz brojnih TV serija i filmskih rola. Jedan je od najangažovanijih regionalnih dramskih umjetnika u brojnim TV i filmskih projektima, regionalnim, evropskim, svjetskim. Početkom ljeta јe u Hrvatskoj, na Braču, snimao za češku produkciju mini krimi seriju.
– Tumačim glavnu ulogu. Moj lik je policajac, kapetan gumenjaka za spasavanje na moru. Uz to što glumim Dalmatinca, većinu dijaloga imam na češkom jeziku. Nakon dvanaest sati snimanja, svaki dan provedem bar još po četiri sata spremajući se za snimanje koje me čeka narednog dana. Nakon Brača, vraćam se za Ljubljanu, gdјe smo u Mestnom gledališču počeli probe za novu predstavu u režiji Januša Kice, a premijera će biti početkom oktobra, zato jedva čekam odmor – kaže Kavaca.
• Na televiziji i filmu često Vas gledamo u ulogama "čvrstih momaka". Smatrate li to "pravednim"? Na koji način "se borite" s tim, glumački i lično?
– To bismo mogli kategorizovati kao takozvani "type casting". Kad produkcija glumice ili glumce angažuje u odnosu na njihov izgled. U našem poslu to se uvijek smatra nepravednim, pošto mi glumci prosto vjerujemo, da možemo ući u bilo koji i bilo kakav karakter, razumjeti ga, pa na osnovu glumačkog zanata sve te likove ispred publike odigrati i oživjeti na način da gledaoci mogu pratiti priču – odnosno spojiti se sa nekom tačkom identifikacije unutar priče ili radnje, sa kojom nije nužno da se slažu ili je podržavaju.
• Jedan ste od slovenačkih glumaca koji je prisutan u mnogim regionalnim koprodukcijama. Zašto je bitno, u kulturnom smislu, njegovati jugoslovenski prostor?
– Mislim da je umjetnost put kojim se može ponovo spojiti prostor razdvojen politikom i ratovima. Mi imamo zajedničku istoriјu, a u zajedničkoj nesavjesnosti nosimo genom nekakvog melosa koji se vјekovima prepliće.
• Već dugo se bavite Šekspirom. To je preraslo u projekat. Zašto su nama, savremenima, danas bitni klasici? Zašto je bitan Šekspir? U "sukobu" s nekim savremenim tekstom, što birate – Šekspira ili savremeni komad?
– Šekspir je za glumca ono što za klasičnog pijanistu predstavlja Rahmanjinov, Šopen ili Bah. Šekspir je klasika koja od glumca zahtijeva poseban glumački angažman, aktivaciju nebrojeno ironičnih mišića lica, raspon i oscilaciju glumačkog glasa i govora od visokih, kao žilet oštrih i parajućih tonaliteta, pa sve do basso profundo koloracije rečenica. Uz sve to, naravno potrebno je ispoštovati ritam i metar jambskog pentametra. Glumac, koji je odrastao uz Šekspira, posebne јe vrste glumačka zvijer. Navikli smo da riјaliti šou ima veću gledanost nego igrana domaća serija, ekranizacija literarnog djela ili igrani film. Gdje smo to kao društvo promašili? Umjetnost svake vrste je hrana za ljudsku dušu. Trivijalni voajerizam, kojem danas svjedočimo, nešto je najprimitivnije što društvo može da smisli i proizvede. Može se uporediti sa žutom štampom, koja je, po mom mišljenju, vampirizam non plus ultra. Kad je u pitanju biranje materije za uprizorenje u pozorištu ili ekranizaciju igranih djela, uvijek prvo biram dobru priču. Poruku, ako hoćete. Tu se ne opredjeljujem za žanr ili savremenost. Ali isto tako ne izbjegavam klasiku.
• Vi ste i glumac i režiser. Da li jedan drugog ponekad usporavaju, obuzdavaju, ili, zavisno od uloge, ne mare mnogo jedan za drugog?
– Kažu da mi glumci imamo veliki ego. Možda je to istina, ali nemojmo zaboraviti da glumački posao i zanat podrazumijevaju i to da se svaki put ponovo borimo sa tekstom, koji nam možda nije najbliži, nije nužno da nam zvuči na način koji bi za nas bio prihvatljiv ili prirodan. Uz to, obučeni smo u nešto, što su nam drugi odredili, krećemo se mizanscenom koji je dirigovao režiser, ošišani i našmikani smo kako zapovijeda majstor šminke. Režiser nije nužno uvijek saradnik kojem su glumice i glumci bitni. Bespekorno insistira na svojoj ideji. Kad uspije da glumca usmjeri prema narativu s kojim želi unutar umjetničkog djela komunicirati sa publikom, tad je režiser glumčev saradnik i sagovornik. Moje je mišljenje da je kreativni rad, koji se temelji na literarnoj, dramskoj ili scenarističkoj osnovi, uvijek u početku tripartitni angažman i saradnja između pisca, režisera i glumaca. Kad autor napiše dramski tekst, knjigu ili scenario, u glavi ima svoj film. Onda režiser to pročita i u glavi se odvrti njegov film. Kad glumci pročitaju tekst ili scenario u glavi imaju svoj film. Znači, jako je bitno, da sarađujemo na istom nivou razumijevanja materije, kao i da smo saglasni oko toga kako bismo sa tim djelom htjeli komunicirati s publikom, i koja je poruka koju želimo prenijeti auditorijumu. Onda smo spremni na saradnju i ne zamaramo se usporavanjem, obuzdavanjem ili privatnim afinitetima, problemima, koji nemaju mjesta u priči koju želimo da ispričamo.
• Paralelno ste u teatru, na TV i filmu. Što ipak preferirate, gdje se osjećate najkomotnije?
– Najkomotnije je čitati tekstove i razmišljati o tome šta bi mogao od toga napraviti. Svako od tih područja glumačkog rada zahtijeva potpunu predanost i beskrajno suočavanje sa vlastitim strahovima i nerealizovanim željama, od glumca traži potvrdu uspjeha. Kad kažem uspjeh, ne mislim na nagrade, prepoznatljivost ili glamur crvenih tepiha. Riječ je o realizaciji života neke priče koja je prije toga zaživјela samo u našoj imaginaciji, zaživjela je u našoj glavi dok smo je čitali. I tamo uvijek bude uvjerljiva, istinita, te se ne bavi pitanjima da li je to naše viđenje ili shvaćanje te iste priče prihvatljivo za druge.
Ž. Janjušević
