Predstava "Švejk", u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta, donosi na scenu duhovit i satiričan prikaz poznatog literarnog junaka, vojnika Švejka, koji kroz svoje jednostavno, naivno ponašanje razotkriva apsurde i licemjerje vojnog sistema. Osim što je više puta tokom večeri uspjela da nasmije budvansku publiku, predstava "Švejk" pokreće i važne teme o ljudskoj prirodi, besmislu rata i moći "malih" ljudi u velikim događajima. Režija uspješno balansira između komedije i kritike, dok glumci oživljavaju likove s takvom uvjerljivošću da publika biva uvučena u njihove priče od samog početka pa sve do završetka predstave kada su glumci bili nagrađeni stajaćim ovacijama, saopštavaju iz pres službe festivala „Grad teatar”
Takođe, nestanak struje na samom kraju predstave dodao je neplaniranu, ali savršeno simboličnu tačku na već upečatljivu izvedbu ansambla BDP-a. Taj neočekivani momenat dodatno je povezao publiku i glumce u zajedničkom iskustvu, naglašavajući haotičnost i nepredvidljivost svijeta u kojem živimo.
Na pitanje da li je Švejk ludak ili genije, glumac Ozren Grabarić je, nakon igranja, izjavio da je to i bila dilema kojom su se bavili u predstavi.
– Ta ambivalentnost i taj dualizam unutar lika su ono što je jako uzbudljivo, a uzbudljivo je i da ostane neotkriveno, da ostane kao pitanje koje sebi svi postavljamo. Svaka uloga je za mene jedan proživljeni život, drugačiji od mog i uvijek mi je uzbudljivo to prolaziti. Ova uloga je bila specifična jer je humor u pitanju, komika, ali upravo zato je važno da Švejk ne bude samo budala ili idiot, već da mu se nađe jedna doza emocije i pravog proživljavanja svijeta u kojem živi. Cilj je bio da ne ode samo u geg, da ne ode samo u komično, jer kod Hašeka je nizanje gegova dominantno, pa to može povući. Međutim, ono na čemu su dramaturzi Slobodan Obradović i Kata Đarmati mnogo insistirali je ta ravnoteža. I to je ono što mi je bilo strašno uzbudljivo, jer počinje na jedan način, a onda postaje mračniji, pa čak i Švejk u Drugom svjetskom ratu, što je Brehtov predložak koji smo uzeli, postaje malo izgubljeniji, kao da je opasnije vrijeme. Ta opasnost se seli unutra sa pričom o rasama i tome slično, i to je ona specifičnost koja mi je bila najzanimljivija kao izazov - kaže Grabarić, koji je jedan od rijetkih glumaca koji je igrao na gotovo svim scenama festivala „Grad teatar”. Kako je istakao, drago mu je što je čest gost festivala.
– Igrao sam ovdje, iza OŠ "Stefan Mitrov Ljubiša", ispred Manastira Svete Trojice u Stanjevićima, u crkvi Santa Maria in Punta, na Zavali. Drago mi je da sam često gost ovdje, ako ne svake godine, onda barem svake druge. Ja dolazim ovdje od "Kaligule" Tomaža Pandura. To je bio moj prvi dolazak u Budvu, mislim da je bila 2008. godina, i drago mi je da se uvijek vraćamo ovdje. Lijepo je što se to održava i da ovaj pozorišni festival traje na ovim prostorima - kazao je Grabarić.
Nestanak struje na samom kraju predstave, Grabarić objašnjava kao magiju.
– Magija - to je teatar. Teatar je čudo, umjetnost koja je neobjašnjiva. Mi stalno pokušavamo sve shvatiti, ali ima prostora koje naš mozak ne može da procesuira, da shvati, da dosegne te visine. Zato se moramo samo prepustiti čudu - naglašava Grabarić
U predstavi, pored Grabarića i Lazarova, igraju: Milutin Milošević, Milutin Dapčević, Vanja Nenadić/Nataša Marković, Dunja Stojanović, Iva Ilinčić, Ivana Nikolić i Ivana Vukmirović.
