"Pored poslovnog, imam i jak intiman razlog da se družim s mojim čitaocima i čitateljkama – ja se stvarno radujem tim susretima. Jer, mnogi ljudi pišu i vode emisije, ali, rijetki su oni koji uđu u lične živote ljudi kojima se obraćaju. Ja stvarno osjećam njihovu ljubav. I naravno, svi mi, koji smo voljeni i koji volimo, želimo da dijelimo takve trenutke", kaže Vesna Dedić, novinarka i književnica koja će se večeras od 19 časova družiti sa čitaocima u podgoričkoj knjižari "Kosmos" u Master kvartu. Prethodna dva dana družila se s publikom u Kotoru i Budvi, dodajući da njena druženja s čitaocima nisu nužno organizovana samo po bibliotekama i knjižarama, već i po restoranima, vinarijama, hotelima, tržnim centrima, trgovima, selima i gradovima. "Ne pravim pitanje oko mjesta susreta jer mi to nije važno. Važno mi je s kim se susrećem", ističe Vesna Dedić, čiji romani, od onog prvog "Zauvek u srcu" do "Boli pesme kraj", oslikavaju našu svakodnevicu, naše ljude, knjige u kojima pored ličnih i emotivnih problema i introspekcija likova, vi se susrećete i s mnogim društvenim anomalijama i deformacijama koje su sastavni dio naše stvarnosti.
– Od 2010. godine kad sam objavila moj prvi roman "Zauvek u srcu", i postigla uspjeh s njim, jer, bio je najčitaniji u cijelom regionu, svjesna sam da pišem ne da bih liječila sebe i zabavljala svoj krug prijatelja i rodbine, već da pišem za desetine hiljada djevojaka i žena koje u mojim romanima nalaze utjehu i inspiraciju. I svjesna toga, meni je kontakt s čitateljkama i čitaocima, bez obzira da li stojim na nekom sajmu knjiga od jutra do večeri, ili na nekoj promociji, dragocjen. Jer, imam priliku da pogledam u oči ljudima koji čitaju to što pišem i kojima se obraćam, da vidim što mi nedostaje i da otkrijem nove teme, a koje sam možda zanemarila, iako su u ovom trenutku veoma važne – napominje Vesna Dedić u razgovoru za "Dan".
• U svijetu bi čitanost, naročita ona koju ste Vi postigli s Vašim romanima, bila definitivni znak uspjeha. Kod nas, čini se da ipak nije tako. Kako to objasniti?
– U svijetu, kad neko postigne uspjeh, to se poštuje. Odnosno, cijeni se činjenica da je djelo tog čovjeka doprlo do srca raznih ljudi, bez obzira o kojoj umjetnosti se radilo. Jedino mi ovdje, na Balkanu, nalazimo manu svakom uspjehu, a u toj disciplini pronalaženja mana i unižavanja nečijeg uspjeha, dodatno smo i šampioni u mizoginiji. Tako da sve što jedna žena uradi to je vrlo sumnjivog kvaliteta, dok se nakon mnogo decenija, a možda čak i nikad, ne dokaže taj kvalitet. To je naročito izraženo od strane muškaraca najčešće u okvirima porodice i porodičnih odnosa, a u smislu stvaralaštva najviše dolazi od samih žena. Zato kada se priča o ženskoj solidarnosti vrlo sam sumnjičava, jer nikad nijedan muškarac ne poljulja samopouzdanje ženi kao što to može žena drugoj ženi. Zato se trudim u svojim emisijama, javnim pojavljivanjima i kroz svoje knjige, da ukažem na to. No, točak istorije je točak istorije, iako ponekad i skrene s puta mizoginije, ali se uporno vraća na to. Doživjela sam više puta na promocijama mojih knjiga da se javi gospođa iz publike koja kaže – ja sam profesorka jezika ili direktorka biblioteke, ili nešto slično, i da doda: "vrlo sam sumnjala u ono što vi pišete, jer vi ste novinarka i voditeljka, a eto, slučajno sam pročitala vaš roman, i shvatila sam da to nije laka literatura, već je riječ o ozbiljnim romanima, društvenim hronikama i dramama". I to je lijepo kada se čuje, ali zabrinjava korijen toga što se čuje. Zašto sumnjaš u nečije djelo samo zato ako je autor tog djela, bez obzira da li je riječ o knjizi, filmu, predstavi, žena, i okupana, sa karminom i ondulirane kose?
• Organizator Vašeg trodnevnog gostovanja u Crnoj Gori, IK "Nova knjiga", najavio ga je kao gostovanje povodom Međunarodnog dana žena – 8. marta. No, s obzirom na ono što nas svakodnevno okružuje i što nam se događa, čemu svjedočimo, koliko smo mi danas odmakli po pitanju zaštite i ostvarivanja ženskih prava, pa čak i fizičkog integriteta žena? Na što se danas svelo obilježavanje tog dana?
– Ovaj praznik je veoma vulgarizovan i za to su prije svega krive same žene, a umnogome i mediji. Dan žena nije samo cvijet za mamu i učiteljicu, iako nemam ništa protiv ni tog nježnog običaja vezanog za 8. mart. Gdje ćeš nešto ljepše nego da se sin ili kćerka sjete majke i da joj taj dan poklone cvijet i skuvaju kafu, i to je lijepa strana praznika. Ali, ono o čemu bi trebalo pričati svakog dana, a naročito u susret Danu žena, jeste činjenica da su prava žena i dalje veoma ugrožena. Znamo da priča o pravima žena počinje krajem 19. i početkom 20. vijeka, a sada je 21. vijek, i vrlo teško ženama sve to ide. Mislim da je žena vrlo ugrožena naročito u okvirima porodice. Mislim i da su u ovom kapitalizmu naročito ugrožene mlade žene, jer šanse da jedna mlada uspješna djevojka dobije poziciju u okviru neke velike kompanije, mnogo je manja u odnosu na mladiće, samo zbog pretpostavke da će ona u jednom momentu željeti da se ostvari kao majka i da će joj kompanija morati plaćati godinu dana porodiljsko. S druge strane naši zakoni koji tjeraju porodilje da se vrate na posao nakon dva mjeseca od porođaja su krajnje nehumani, zato što je svakom djetetu potrebna majka. Nije žena mačka da može da pusti svoje mačiće nakon dva mjeseca. To je beba, ljudsko biće, i stvarno je neophodno da majka bude pored djeteta stalno barem godinu dana, i da pritom ne žrtvuje egzistenciju porodice i da može da računa da će u jednom momentu nastaviti karijeru. O tome se šapuće, ali sistem nije riješio pitanje podrške majkama.
• U Vašim romanima, kao i na blogu, sve pršti od emocija. No, kao društvo, čini se da smo još uvijek podložni tome da suzbijamo, da skrivamo emocije. Hoćemo li biti i kao pojedinci i kao društvo zdraviji kada prigrlimo emocije?
– Naravno, jer čovjek postaje srećan sam sa sobom i dobar, i drugim ljudima i sebi, onda kada prigrli svoje zdrave emocije, i kada dijagnostikuje svoje loše emocije i kada potraži pomoć da ih se riješi, bilo da je ta pomoć psihoterapeut, majka, prijatelj, porodica… U svakom slučaju svoje emocije ne treba skrivati ispod rebara, niti probleme ispod tepiha. Prvi korak u formiranju stabilne ličnosti je verbalizacija emocija. U našem patrijarhalnom vaspitanju podrazumijeva se da se emocije, naročito one najnježnije, sakrivaju, čak ni suze nisu poželje. Jedina emocija koja je kod nas legitimna i podržana jeste bijes. Zato je kod nas normalno reći – "posvađali smo se", a nenormalno je reći – "bože, koliko smo se lijepo ljubili cijele noći". Često ćete čuti koleginice na poslu kako se povjeravaju jedna drugoj prepričavajući bolni trenutak svađe, bilo s partnerom ili djetetom, ali, nećete ih čuti da su uživale s partnerom ili djecom u zagrljaju. Prosto kao da nas je sramota da govorimo o lijepim emocijama, a upravo od njih zavisi stabilnost naše ličnosti i suština naše sreće. Ne može vas usrećiti milion eura, ili novih 100 kvadrata, kao što može da usreći fantastičan osjećaj spokoja u nečijem zagrljaju. A, čini mi se da nikada čovjek nije toliko težio spokoju kao sada u 21. vijeku koji je pun nemira.
• Kako da se smirimo, kako da nađemo balans?
– Kao novinarka i pisac u okvirima mojih emisija i u mojim romanima, pričam o ljudskim sudbinama trudeći se da ispoštujem jednu od funkcija umjetnosti, kao i portretskog televizijskog intervjua, a to je pružiti čitaocu i gledaocu utjehu – da nije jedinstven u svojoj patnji, već da može da je podijeli ili da je prepozna u životnoj priči nekog drugog čovjeka. Privatno, trudim se da mi dan ne prođe u besmislu. To ne znači da kao manijak jurim nove senzacije i događaje. Ne, nego evo kao danas u Budvi – nebo je plavo, i žuto je sunce, i tu je more, i meni ništa preko toga ne treba, jer svjesno u tome uživam. Trudim se i da kada dijelim vrijeme s ljudima, taj trenutak ostane upamćen kao lijep. Ne volim ljudima da namećem svoje mišljenje niti raspoloženje, ponajmanje želim da budu robovi mojih hirova. Hirovi mogu da budu samo u spavaćoj sobi kad sam sama među četiri zida. Mislim da je osnov ljudskog zdravlja biti nasmijan, nježan i pristojan. A mi smo mnogo postali mrgudi.
Коментари (0)
Оставите свој коментар