Dabović i Vujisić / FOTO: LAZAR RUŽIĆ

Vjera u slobodu u neslobodnom svijetu

Predstava „Serdarski triton” po tekstu i u režiji Jovane Bojović premijerno izvedena u Dodestu KIC „Budo Tomović”

Predstava "Serdarski triton" po tekstu i u režiji Jovane Bojović premijerno je izvedena u sali Dodest KIC "Budo Tomović". Predstava je koprodukcija KIC-a i Kraljevskog pozorišta "Zetski dom" sa Cetinja, a ujedno je i doktorski projekat Jovane Bojović. U predstavi glume Jovan Dabović, Sanja Vujisić, Đorđije Tatić i Marta Pićurić. Scenografkinja je Tijana Todorović, a kostimografkinja Bojović.

"Serdarski triton" mogao bi se okarakterisati kao totalni umjetnički čin, jer je Bojović, pored režije, u dramski tekst uvezala i svoju poeziju, pjesme - koje su glumački "monolozi", svojevrsna intermeca između dijaloga, a kao da to nije bilo dovoljno, dodala je i kratki film koji je donekle skraćena verzija pozorišnog čina, a u nekim dijelovima filma i njegova obrnuta verzija, slično odrazu u ogledalu.

Pozicioniranje poezije

Na početku predstave publika je mogla da čita poeziju, a Bojović kaže da je to uradila jer je zanima pozicija pjesnika u današnjem društvu.

– Savremena poezija traži drugačije čitalačko iskustvo. Drugačije su pjesme, narativnije, i više se čitaju u brzini. Ne odvajamo danas deset dana da bismo čitali neku knjigu, nego čitamo u pauzama za ručak, u javnom prevozu, i zato me je zanimalo možemo li nagovoriti određenu skupinu ljudi da u određenom momentu čita poeziju, i kako je taj kolektivni čin čitanja interesantan. I moglo se vidjeti kako je nekima neprijatno, kako su se pitali da li da čitaju. Smatra se da je pisanje usamljenički posao, ali, i čitanje je usamljenički posao. I u tom smislu sam preispitivala i htjela da pozicioniram poeziju - kaže Bojović.

Bojovićeva ovom predstavom ne samo da ispituje "rastegljivost" savremenog pozorišnog izraza, već je pored teme muško-ženskih odnosa u najširem značenju - od razvoda braka do preispitivanja patrijarhalnih matrica, uspjela da ukpomponuje i temu preispitivanja statusa umjetnika i umjetnosti u kapitalističkom sistemu i društvu. Odnosno, postavlja svima pitanje do koje mjere smo spremni na kompromis, kao ljepši izraz za odustajanje od sopstvenih zahtjeva, djelovanja i samim tim ciljeva. Pitanje da li pristajemo na kompromis za odgovarajuću sumu ili, ipak, treba biti beskompromisan kada je u pitanju umjetnička kreacija. Zanimljivo je i kako iz pozadine stidljivo provijavaju i ekološke teme, kao i svojevrsno poigravanje autobiografskim momentima.

Bojović kaže da joj je bilo zanimljivo prikazati savremenu situaciju, u kojoj su umjetnici danas prinuđeni da se kompromisno ukalupe u kapitalistički sistem. Smatra da umjetnost ne treba da podliježe kompromisima, naročito po pitanju etike i morala, već da treba težiti "održivosti" bez kompromisa. Poručuje da bi ovim komadom htjela da zapita publiku.

– Htjela bih da se publika zaista zapita o položaju umjetnika u savremenom svijetu. Da li mi možemo da odemo u svojoj umjetnosti toliko daleko da se otuđimo od svih ili ćemo na kraju biti prinuđeni, prisiljeni, natjerani, potkupljeni, da komuniciramo s ljudima s kojima to ne bismo voljeli. I nije to samo pitanje umjetnika, već i svih onih koji rade, a koji su često prinuđeni da komuniciraju s ljudima s kojima ne korespondiraju - kaže Bojović.

Ipak, "izlaz" postoji.

– Vjerujem da se može biti slobodan u neslobodnom svijetu, jer da ne mislim tako, ne bih se ni bavila umjetnošću - zaključuje Bojović.