Podgorički Kulturno-informativni centar "Budo Tomović" i ove godine je Svjetski dan muzike obilježio programom u saradnji sa Francuskim institutom, a uz podršku ambasada Francuske i Ukrajine.
Riječ je o priči "Mandolina iz Lavova" koja je nastala po tekstu violinistkinje Klare Serna, koja je dosad prevedena na osam jezika, a za koju je muziku komponovao njen suprug, pijanista Tijeri Ile. Scenu su s njima dijelili naša glumica Žana Gardašević Bulatović, naratorka i mandolinista Žilijen Martino.
I kao što je ranije najavila Serna, ovo je priča ne samo o Lavovu, već o Evropi, o previranjima, istorijskim, muzičkim, ličnim, u Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Češkoj, SSSR-u, Ukrajini. Zato je ova muzička priča prepuna emocija, izraženih kroz muziku jednako kao i kroz priče tatarskog šešira, mandoline i violine, koji potiču iz različitih istorijskih perioda, a koji sada, zajedno prebiraju sjećanja na tavanu kuće u Lavovu. Gradu prepunom istorije, ali i mjestu prepunom ljubavi. Iz tame, iz "muzičke hibernacije", u život, vraća ih umjetnost. Jer, zaključuje se na kraju komada, "muzika je čista ljubav", ona koja će ponovo natjerati instrumente da vibriraju melodijom života, a da šešir uživa u galopu konja i vjetru stepe. Ono što je posebna poslastica ove muzičke priče, jeste da je publika pored izvrsnih violinistkinje i pijaniste, imala priliku da uživo čuje isto tako vrsnog solistu, mandolinistu Žilijena Martinoa. Specifična boja instrumenta dala je i posebnu notu cijeloj priči.
Mandolina nakon vremena u kome je stvarao Vivaldi, koji je za nju komponovao mnoge solo dionice i koncerte, kao da je ipak bila pomalo zapostavljen instrument. Međutim, Martino je ocijenio da, ipak treba imati u vidu da mandolina, kao recimo i gitara i harmonika, nisu dio savremenog simfonijskog orkestra.
– Takođe, suprotno uvriježenom mišljenju, za mandolinu su napisana mnoga djela, i za nju je pisao ne samo Vivaldi, već i Mocart, Betoven, Umel... kao i drugi veliki kompozitori, u 20. vijeku recimo kao što su Maler, Šenberg, Stravinski, Vebern, svi su oni u svoje simfonijske kompozicije uključili bar po jedan mali dio napisan za mandolinu. Repertoar znači postoji. Ali, mandolina je bila manje popularna možda od violine, jer violina možda ostavlja snažniji utisak - kaže Martino.
On je dodao da postoje djela koja su ravnopravno pisana i za mandolinu i za violinu.
U posljednje vrijeme, dodaje Martino, "mandolina doživljava ekspanziju", jer skoro da nema muzičkog konzervatorijuma ili akademije na kojoj ne možete studirati ovaj insturment. Prije nekih 20, 30 godina, mogli su se na prste pobrojati fakulteti gdje ste mogli studirati mandolinu.
Ovaj instrument je na Mediteranu zadržao i svoj folklorni, narodni status, naročito u Italiji, zemlji porijekla. Martino kaže da imponuje da njene "rođake", možemo naći svugdje u svijetu, čak i u Brazilu - bandolin, u Venecueli - bandola...
Martino voli da svira i mandolinu čija rezonantna kutija nije zaobljena, kao ova na kojoj je koncertirao, već ravna. Razlika je, ne toliko u zvučnoj boji, koliko u jačini zvuka, objašnjava Martino.
– Naravno, jačina i boja zvuka zavisi i od žica koje koristite, kao i od veličine mandoline, a mandoline s ravnim dnom volim kad sviram u orkestrima. No, mandoline s zaobljenom rezonantnom kutijom uvijek su skuplje, jer je za njih potrebno duže vrijeme za građenje - navodi Martino.
Smatra i da su mandolinisti danas u prednosti, jer ih u odnosu na druge instrumentaliste ima malo u svijetu. Zato, dodaje on, mogu da biraju kada će da izvode neka remek-djela pisana za ovaj instrument.
– Zato sam u prilici i da izvodim savremena djela, koja nisu dosad izvođena, ili su izvođena manje često. Zato imam slobodu da ne tragam po literaturi, da pronalazim nešto što je rijetko izvođeno, već da izvodim što želim - kaže Martino, a ljubazno nam je prevodila Jelena Delević.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Коментари (0)
Оставите свој коментар