Kod jako male djece čak nije važno je li se igračka izgubila ili se samo izvan dohvata ruke, u drugoj sobi. Reakcija je ista, a suze i očaj teško je umiriti. Novinarka Meri Mekarti i dr. Kler Krov, pedijatrijska klinička psihologinja i članica Psychological Society of Ireland, objasnile su ovaj aspekt roditeljstva, piše 24sata.
Ključna uloga u rastu
Krov naglašava da plišane igračke igraju ključnu ulogu u rastu i razvoju djece.
- Igračke su veliki psihološki fenomen jer pomažu djetetu da prieđe iz stanja zavisnosti o odgajatelju u samostalnost. Igračka predstavlja djelić roditelja, nešto što može nositi sa sobom i nikada nije zamjenjivo - ističe Krov.
Napomenula je da je taj fenomen prvi put dokumentovao 1950. godine psiholog Donald Vinikot.
- To je sigurna baza, doslovno sigurnosna mreža. Igračka im omogućuje da se lakše odvoje od roditelja prilikom aktivnosti poput odlaska u jaslice. Djeca, kada imaju nešto što ih podsjeća na dom, uz sebe nose osjećaj sigurnosti i to im omogućuje da izgrade samopouzdanje - kaže Krov.
Psihologinja dodaje da bi roditelji trebali usporiti umjesto da djeci stalno nude nove igračke.
- Oni ne dolaze u šesti razred s igračkom u ruc. Takođe, mijenja se i njihova privrženost prema igrački tokom vremena - ističe Krov.
Ako se dijete iz vrtića ili od vaspitačice vraća grčevito držeći igračku, to bi moglo ukazati da je bilo situacije koje su uznemirile mališana. Psihologinja ističe i kako roditelje ne mora brinuti činjenica da i neka starija djeca ostaju vezana uz drage igračke.
