Pa hellou dragi moji, nije me bilo neko vrijeme, jeste li mi se uželjeli, jesam li vam nedostajala? Da li vam je falio moj smisao za humor, moje priče iz svakodnevice ili da vas nekom žestokom emocijom tresnem, onako junački, da se probudite i opametite, a? Nekome jesam, nekome možda nisam, nema veze kako ono kažu stari, ne daj Bože da smo svi jednaki! Uh, a ima nas raznih, srećom te mogu da biram svoje okruženje, inače ne bih mogla podnijeti ovu količinu bijesa, licemjerja, lukavosti i poganluka. Da, da, kakvima sam svjedok, ni slutili ne biste. No, pričajte mi, šta ima novog ovih dana, jeste li bili dobri i humani, da li ste se dovoljno grlili i ljubili, pozvali starog roditelja, obradvali komšiju, nalili cvijeće, skuvali kavu dragoj osobi. Jeste - niste? Ako jeste, bravo, svaka čast, ponovite opet, nije meni teško da čujem kako se hvalie time, pa to je predivno. Niste, nema veze, sjutra ćete. Pružam vam drugu šansu, jer mislim da je svi zaslužujemo. Boravite li na društvenim mrežama, šta tamo ima novog? I dalje citirate pametne i slavne, praveći se mudri dok se dijelite na crne i bijele, muškarce i žene, vegane i hedoniste, krvopije i pivopije, a? Dijelite se na sve i svašta, a trebalo bi da se smijemo, na glas, dok nam suze ne krenu niz obraze. A obraz, jel još uvijek tu ili smo ga izgubili? Zacrveni li se po nekad ili je tvrd ko đon? Koliko košta par obraza ili više nema cijenu? Baš me more ta pitanja ovih dana? Pričajte mi o snovima. Da li imate planova, šta želite.. Ja ću vama o malenoj kući, na Veruškom proplanku, dok ispred vrata laje pas i nagovještava dolazak stranca, a onda pucketanje vatre i ono moje "zatvorite vrata, zima mi je". Od zimskih čarolija, znate da najviše volim prekuvano vino ili šljivu (pa i to, ponekad). Kako su vam kući, uče li vam djeca ili ih se bojite. Oni danas imaju svakojaka svoja prava. Sjetih se prije neko veče, dok ćaskah sa Anom, kako mi je mater jedared rekla, kad sam bila sasvim mala, "idi školskom zubaru i izvadi zub, ne uradiš li tako, nemaš ga što doma obrtat". E, pomisli sad da to kažeš djetetu, e ne dao ti Bog. Ono ima svoja prava, ti vršiš agresiju nad djetetom i prijetiš mu, uključila bi se i socijalna služba, jer tu su kad "zatreba". Trubile bi društvene mreže i naslovi i svi bi osudilu brižnu majku, zbog koje danas imaš ovaj svoj osmjeh. I ne štedim ga. Smijem se i kezim vrlo često. I uveseljavam ljude, a što i ne bih. Kako ono vele, kad je kišan dan, budi nečije Sunce. A ja kažem, kad je kišan dan, budi nečija barica, nek šljapkaju, budi kabanica, da kišobran ne smeta, budi onaj ljetnji pljusak, da rashladiš i osvježiš. Budi neobičan i originalan, neće niko zamjeriti. Ili hoće, ali samo zluradi, a i briga vas u manjini su. Danas mi je Bojana poslala poruku, probola me je kao iglom, direktno kroz srce. Kako ljudi umiju da mi daju potvrdu, da ono što osjećam i radim nema cijenu, da sam na pravom putu i ma kakav, na žalost, krajnji ishod bio, ako je putanja prava, onda je i srce puno. Svjetlost je ono što ćemo na kraju svi biti, sa one druge strane, kad nas ne bude fizički, kada se ponovo rodimo. A on je svjetlost, ili bolje reći, svjetlosna nota, neka vrcava i razigrana, baš kakav je i on bio, i to ne smijemo da zaboravimo.

Pišite mi Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., volite se, a ja volim vas..