Tužne vijesti stigle su danas iz Italije - proslavljeni fudbaler i trener Siniša Mihajlović preminuo je posle teške bolestii.
Ljevica koja je činila čuda, dijete Vukovara sa podignutom kragnom imao je jednu od najživopisnijih životnih priča.
Miha je imao teško djetinjstvo, a na terenu je bio surovi profesionalac.
Rođen je 20. februara 1969. godine u Vukovaru. Otac Bogdan vozio je kamione, a majka Viktorija je bila zaposlena u fabrici obuće i gume. Ima četiri godine mlađeg brata Dražena.
- Moj otac je rođen u selu Kukujami, kod Laktaša, a majku Hrvaticu upoznao je u Vukovaru dok je radio u preduzeću ‘Građevinar’. Do rata 1991. svi u našoj kući su se izjašnjavali kao Jugosloveni - pričao je Miha svojevremeno.
Djed po ocu Ostoja i njegova žena Rista imali su veliku porodicu, baš kao i Ostojini otac i majka. Kad bi Siniša pričao o svojoj djeci, šalio se da je samo nastavio tradiciju.
Majčin otac Ivan, porijeklom je vojvođanski Bunjevac, a baka Eva je bila Njemica iz Srpskog Miletića u Vojvodini.
U djetinjstvu je bio pravi mali đavo, zbog čega je često radila mamina varjača. U komšiluku je živjela učiteljica koja je, kad je čula da mali Bogdanov polazi u školu, odlučno rekla: "U moj razred, bogme, neće!"
U prvom osnovne je napisao da će kad poraste biti fudbaler. Znajući njegov prijek karakter, mnogi se kunu da je ono "biti” mislio doslovce.
Osnovnu školu "Bratstvo i jedinstvo" u Borovu Naselju završio je sa odličnim uspjehom. Upisao je Mašinsku školu, ali se zbog stroge profesorke matematike prebacio u Tehničku u Borovo, gdje je pohađao obućarski smjer – zbog sigurnog zaposlenja.
- Nastavnik književnosti u Borovu Blago Bilić rekao mi je da sam jedini fudbaler na svijetu koji je pročitao sve Andrićeve knjige - za šta je, naravno, on zaslužan.
Često je isticao da je ponosan što je Srbin.
- Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam da priznam i svoje greške, znam da dam i primim izvinjenje i uvijek sam spreman na dijalog. Smatraju da sam tvrd čovjek. To je istina. I bolje je da me ne provociraju - pričao je Miha.
U klubu Borovo uočili su da njegova ljevica čuda čini pa su mu obukli dres s brojem 11 koji je, po nepisanom pravilu, bio rezervisan za "lijevo krilo".
Profesionalnu karijeru počeo je 1988. u Vojvodini, a u decembru 1990. kupila ga je Crvena zvezda za milion maraka, što je bio apsolutni rekord u jugoslovenskom fudbalu.
U dresu crveno-bijelih više je igrao po sredini, a tek odlaskom u Romu, ljeta 1992. godine počinje da igra na poziciji "lijevog beka". Dvije godine kasnije je u Sampdoriji, i tu je "libero". Slijedi angažman u Laciju, a kopačke o klin okačio je u Interu.
Tokom karijere osvojio je 16 trofeja: pet prvenstvenih titula, Kup šampiona, Kup kupova Evrope, četiri kupa Italije, Interkontinentalni kup, Superkup Evrope i tri superkupa Italije.
Držao je rekord u Seriji A sa 28 postignutih golova iz slobodnih udaraca. U Brazilu su mu jednom mjerili snagu šuta i utvrdili da je lopta išla brzinom od 165 kilometara na sat. U istoriji najvažnije sporedne stvari na svijetu bilo je i drugih legendarnih izvođača slobodnih udaraca, ali Miha se pokazao najkreativnijim.
- Kad sam šutirao penale, nisam gledao ništa, zatvorim oči i šutnem. A kod slobodnog udarca do poslednjeg koraka posmatram golmana. Ako ostane na poziciji, šutnem preko živog zida, ako se pomeri, gađam u njegov ugao. Uvijek sam uzimao isti zalet - pričao je on.
Golmani su ga se plašili zbog rezultata, a protivnički igrači su znali da će nekome stradati rebra.
- Posle završetka igračke karijere želio sam da postanem pomoćni trener i ostanem u sportu kome sam posvetio život. To se i dogodilo, počeo sam na poziciji pomoćnog trenera u ‘Interu’. Nisam osjetio, a kamoli teško podnio taj prelazak sa terena na klupu i u stručni štab. Bilo mi je lakše kad sam bio igrač nego sada. Prije sam obraćao pažnju samo na sebe i na to da dam sve najbolje što mogu za tim, a kao trener razmišljam o trideset igrača. Teže je biti trener, ali je to takođe posao koji mnogo volim i planiram da ga dugo još radim - govorio je Miha.
Mnogi ljubitelji fudbala Mihajlovića smatraju najboljim izvođačem slobodnih udaraca ikada.
Pamte se njegovi razorni šutevi iz daljine u dresovima svih klubova za koje je Mihajlović nastupao.
Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 1991. godine u meču protiv Farskih Ostrva.
- Pobijedili smo sa 7:0. Kasnije sam još 63 puta oblačio dres sa državnim grbom, čime se jako ponosim, iako je taj broj mogao biti veći da nije bilo poznatih događaja - kazao je svojevremeno.
Sredinom maja 2012. postao je selektor reprezentacije Srbije. Potpisao je dvogodišnji ugovor i, kako to obično biva, posle neispunjenih očekivanja stručne i svekolike javnosti da kvalifikuje Srbiju za Mundijal u Brazilu, od nacionalnog junaka "pretvorio se" u najvećeg neprijatelja srpskog fudbala.
Poslednja utakmica kojom je dirigovao sa kormila državnog tima bila je protiv Rusije.
Meč je završen rezultatom 1:1, a Miha je napustio reprezentaciju i postao trener Sampdorije. Bio je trener Katanije, Fjorentine, Milana, Torina i Bolonje.
U junu 2019. godine pošao je kod ljekara, misleći da ima grip. Ispostavilo se da je u pitanju leukemija. Dugo je liječen na Institutu "Sant Orsola” gdje mu je u oktobru iste godine transplantovana koštana srž.
Uprkos komplikovanim terapijama, nekoliko puta, što iz bolničke postelje, što na terenu, bio je uz svoju Bolonju.
Gradsko vijeće Bolonje je te godine jednoglasno odlučilo da "Mihajlović, brat i sin Bolonje, bude izabran za počasnog građanina ovog grada.
