Projekti poput Mini basket turnira i Omladinskog centra govore o tome koliko je važno davati zajednici i kako postaviti osnove za njen dalji razvoj.

• Predsjednik ste i trener košarkaškog kluba, a priјe svega toga - košarkaš. Kako јe sve počelo?

- Sport mi je dao mnogo. Lopta zaslužuje posebno mjesto u mom životu. Čak želim da je postavim na posebno mjesto u dnevnoj sobi, da me podsjeća svakog dana na ono što je važno i da svi oni koji dođu kod mene znaju da se bavimo košarkom i da živimo košarku.

Naјpriјe sam igrao u mlađim selekcijama crnogorske lige. Klubovi su bili Akademik, Zeta, Budućnost, Ljubović i na kraju "3 na 3". To je igra koja je sada popularna, tada nije bila. Više nas je privlačilo da igramo na vanjskim terenima jer je to bila prilika da se sretnemo sa nekim svjetskim igračima kao što je Nikola Bulatović. Težili smo ka tome da damo sve od sebe i nijedan koš nije bio lak, svaki smo morali da zaradimo. Sjećam se, na terenu u Tološima, imali smo igrače koji su bili svjetski prvaci, igrače Budućnosti, a koji su teško mogli da pobijede na tom terenu. To su moji počeci i nešto što je me јe opredijelilo da zavolim ovaj sport. Utakmice Budućnosti nijesmo propuštali.

Tada nijesu postojale škole košarke, ni opcija da uđete u klub i da vas neko trenira. Počinjali smo krajem osnovne ili početkom srednje škole. Morali ste da budete najbolji na tim terenima, nakon toga da dođete na probne treninge i tek ako ste dovoljno dobri, dobili bi ste šansu da trenirate za neki tim.

• Kako i kada ste odlučili da sport prestane da bude hobi i postane centralni dio Vašeg života?

- Nakon završenih specijalističkih studija i radeći u Ministarstvu sporta imao sam priliku da svoje znanje proširim i primijenim i to u smislu vođenja sportskih organizacija, njihovim upravljanjem, poznavanja prava u sportu, psihološke pripreme, socijalne komponente i drugo. U tom periodu sam počeo da radim na raznim projektima koji su uključivali ne samo sport, već i druge oblasti koje se tiču razvoja i podrške mladim ljudima. Mislim da svi težimo ka tome da ono što radimo ima svrhu i da postavljamo osnove od kojih će dugoročno svi imati korist.

• Koji projekat za mlade biste izdvojili, kao nešto što je prepoznatljivo?

- Kada god sam bio dio nekog projekta, bilo za Ministarstvo ili van njega, uvijek sam imao viši cilj. Stvaranje i kreiranje omladinske politike koja tada nije postojala u Crnog Gori, krenula je od troje ljudi koji su pripremili i implementirali milionski projekat. Razvili smo nacionalnu politiku i polako smo je spuštali na lokalni nivo. Tada sam shvatio da sve imamo "na papiru", ali da nam nedostaje infrastruktura. Ono na šta sam posebno ponosan je osnivanje omladinskih klubova i Omladinskog centra u Podgorici. To je prostor koji je u potpunosti napravljen iz donacija i za koji smo se borili sedam godina, a što daje posebnu težinu i značaj.

Omladinski centar je mjesto koje svi mogu da koriste besplatno. Namijenjen јe mladim ljudima gdje mogu da koriste računare, da štampaju materijale, ali i da dobijaju kvalitetne informacije o studijama, obukama, raznim edukacijama kroz koje dobijaju neformalno obrazovanje. To je mjesto na kojem se povezuju mladi civilni sektor i institucije i tu se vode otvoreni dijalozi između njih. Trenutno u Crnoj Gori imamo 20 prostora gdje se mladi okupljaju i gdje se dešavaju različite obuke i radionice, ali i mjesto gdje mogu da dođu i provode svoje slobodno vrijeme na kvalitetan način.

• Kada i kako ste postali trener?

- Zapravo to se desilo slučajno. Sve je počelo od mog kuma, mogu slobodno da kažem da mi je bio drugi otac. Dragan Ivanović je u pravom smislu bio moj mentor, ne samo meni, već i svima koji su sa njim radili. Pamtim dan kada je došao na našu slavu i rekao: "Hajde, spremi se od ponedjeljka da budeš trener." Bio sam nespreman i to sam i rekao, nijesam znao da li sam ja prava osoba za tu ulogu. Pitao sam ga: "Zašto baš ja?" Rekao mi je da zna da nisam spreman, ali da imam nešto što mnogi nemaju. "Ti voliš da pobjeđuješ, a na meni je da te sve ostalo naučim." I to je istina, čak ni svojoj djeci ne popuštam i ne dozvoljavam da me pobijede. Ohrabren njegovim riječima, odlučio sam da pokušam. U to vrijeme smo radili zajedno, prije 15 godina. Zahvalan sam što sam imao priliku da učim od njega.

U početku sam vodio mlađe selekcije dok je Dragan vodio kadetske i juniorske selekcije. Pamtim kada mi je govorio da nije sve praksa, nešto moramo da smislimo i u trenutku. Kao pravi mentor, dok sam učio da budem trener, sjedio je na klupi. Pratio me i svakog dana ispravljao. Kasnije sam vodio sve selekcije, a u velikom dijelu zahvaljujući tome što je Dragan, iako vlasnik kluba, nesebično poklanjao svoje znanje. To što sam imao pravu osobu uz sebe, ne samo u dijelu košarke, meni je dalo vjetar u leđa, snagu i volju i oblikovalo me za cijeli život.

• Šta Vas motiviše, koji je Vaš i cilj kluba?

- Naš cilj nije da klub bude prvak zemlje. Naš cilj je da što više naše djece postanu reprezentativci, da što više djece pođe da igra za najbolje klubove u inostranstvu, da dobiju stipendije i besplatne školarine.

Trenutno imamo pet igrača koji su dobili stipendije na koledžu u Americi. Ovdje nije u pitanju samo šolarina, već je nekoliko njih i plaćeno. Za 27 godina postojanja kluba bilo јe puno uspješnih ljudi i preko 100 košarkaša je dobilo priliku ili da igra u inostranstvu ili da nastavi školovanje zajedno sa košarkaškim angažmanom. Posljednjih 15 godina učestvujemo na raznim inostranim turnirima gdje dobijamo jasnu sliku gdje smo u tom momentu, gdje su naša djeca u odnosu na ostale, šta dobro radimo i u kom dijelu treba još da se popravimo. Na turniru Mini basket u Italiji koji svake godine posjećujemo, osvojili smo treće mjesto, a učestvovalo je 65 zemalja.

• Na koji način prilazite djeci?

- Smatram da je psihološka priprema igrača ključ i to je ono što će na kraju odlučiti pobjednika. U jednom momentu smo organizovali jednom sedmično doručak sa različitim selekcijama. Restorani su nam pomagali u tome dajući nam određene popuste, a mi smo u tim momentima maštali o tome gdje želimo da budemo. Svako od njih je na tom doručku bio slobodan da priča o svom životu i tada sam imao posebnu priliku da saznajem stvari koje drugačije ne bih znao, njihove želje, ambicije, probleme, školske i svakodnevne. Taj dan je bio poseban jer su se na taj poziv odazivali svi bez izuzetka.

Djeca su različita i mnogo je važno na koji način im prilazite. Neko reaguje na strožiji pristup, dok je kod nekoga to kontraproduktivno. Ja stavljam djeci do znanja da sam tu za njih i da pored svojih roditelja imaju kome da se obrate za sve što treba. Dešavalo se da rješavamo i školske probleme, a i ljubavne. Kada je neko zadovoljan van terena, tada se i sportski izazovi rješavaju lakše.

• Od ove godine i Podgorica ima Mini basket turnir i to u Vašoj organizaciji?

- Tako je. Pripremili smo projekat i imali smo viziju kako bi trebalo da izgleda i kako naša zemlja treba da izgleda u tom smislu. Nismo imali previše novca, ali smo imali puno dobrih odnosa koje smo stvarali godinama. Privreda i drugi klubovi su nam pomogli na način da su nam ustupali svoje kamione, semafore, binu i još mnogo toga. Mislim da kada ulažete u dobre stvari, kada ulažete u zajednicu, dođe vrijeme kada i zajednica počne da vraća vama. Sve što smo radili godinama sada ima krunu u ovom turniru i naši prijatelji su nam pomogli u dijelu u kojem su oni mogli. Na primjer, Savjet Evrope nam je pomogao u realizaciji i 75 godina postojanja su proslavili sa nama.

Poenta ovog turnira je da se on dešava na više lokacija i da on promoviše Glavni grad. Turnir je predviđen za djecu koja su mlađa od 12 godina. Na jednoj strani imamo sport i akcenat јe na djeci, da ona budu vidljiva. Fer plej je nešto što je obavezno na terenu i van njega. Učestvovalo je 16 ekipa, od čega su četiri ekipe bile iz inostranstva. Svi su nam govorili da je nemoguće da prvi turnir ima toliki broj ekipa, međutim, opet uz pomoć prijatelja, ovog puta Duška Ivanovića, uspjeli smo da dovedemo Baskoniju, Crvenu zvezdu, Fortitudo i Piele Matera. Glavni grad nam je dozvolio da imamo teren u centru kod fontane i to u terminu kada je to najbolje za našu promociju. Pored toga, turnir je održan na dva terena u Tološkoj šumi i kao nešto neizostavno, na terenu "Dragan Ivanović" u Njegoševom parku. Ovo je još jedan način da Draganovo ime ostane upamćeno.