Da se zakon i propipisi u Srbiji primjenjuju selektivno, uvjerili smo se nebrojeno mnogo puta, piše Nova S.
Ali, možda najbizarniji slučajevi - i samo zbog toga što su u potpunosti javni i više liče na dramski teatar nego na ozbiljno političko zasijedanje - jesu oni kada se propisi krše u Narodnoj Skupštini, mjestu odakle i potiču.
Uskoro dolazi novi saziv Skupštine. Za razliku od prethodnog u kojem je nije bilo, građani Srbije konačno će – ili se barem nadaju – imati prilike da čuju različita vrsta mišljenja. A ako je suditi po prethodnim, imaće svašta i da vide.
Obezbijeđenje Skupštine je zaduženo da vodi računa o „dres kodu“ zaposlenih i posjetilaca. Novinari su više puta svjedočili tome da su njihove kolege bile vraćane sa ulaza zato što su došle u iscijepanim farmericama, kratkim šortzevima ili čak – bijelim patikama.
Međutim, pravilo o dres kodu nije važilo za poslanike.
Građani Srbije su u prošlosti više puta imali prilike da se uvjere da skupštinsko obezbijeđenje zaboravi da opomene poslanike na kodeks oblačenja, pa smo tako u Narodnoj skupštini svojevremeno mogli vidjeti narodne tribune u farmerkama, patikama, mrežastim čarapama, mini suknjama, majicama na bretele i majicama sa popularnim "krokodilčićima". Bilo je i tanga gaća, zatvorskih uniformi, pištolja, ali i kamenja.
I ne, ne pričamo o vremenu "onih bivših" i tome "šta su oni radili" - govorim o slučajevima kojima smo prisustvovali i gledali na televiziji u proteklih pet ili deset godina.
U Skupštinu je, između ostalog, zabranjeno unošenje oštrih predmeta, ali i drugih predmeta koji mogu biti upotrebljeni za napad i slično. Zato je prilično bizarno bilo vidjeti Boška Obradovića koji u Skupštini dolazi sa, ne kamenom, nego kamenčugom.
U oktobru 2017. godine, Boško Obradović je ponio kamen, za koji je tvrdio da je kamen sa Kosova. Tada je rcitovao pesmu Đure Jakšića “Otadžbina”.
Tadašnja predsjednica parlamenta Maja Gojković ga je prekinula i upitala: “Je l’ to kamen?”, a zatim ga upozorila da unošenje kamena u skupštinsku salu nije dozvoljeno. Boško je svoj performans pokušao da opravda porukama populizma, onim istim koje redovno čujemo u javnom diskursu sa svih mogućih strana. Pominjao je pitanje (ne)zavisnosti Kosova i Metohije i toga da je "Kosovo srce Srbije", odnosno, "kamen temeljac srpske istorije", kako je tada rekao.
Još skandalozniji performans od Boškovog, imali su članovi Srpske radiklane stranke. Glavni akteri sukoba bili su Zorana Mihajlović sa jedne strane, a Vjerica Radeta i Milorad Mirčić sa druge. Pokazivao se donji veš. Da, donji veš. Da budemo precizniji, ženskaste, čipkaste, ružičaste tanga gaćice.
Radeta se Zorani obratila rečima "kučko lažljiva", a potom se u svađu ključio i Milorad koji je rekao da je ministarka Mihajlović poznata po tome da "troši državne pare na lične stvari", te da su joj radikali spremili poklon, nakon čega je izvadio ženski donji veš.
Ako se vratimo u davnu prošlost, mračne devedesete, možemo se sJetiti i da je Vojislav Šešelj, nekadašnji lider Srpske radikalne stranke, 1994. godine u Skupštinu unio pištolj i njime mahao sa govornice.
