Jugoslavije odavno više nema kao države, ali uspomene na nju se čuvaju u svim novonastalim državama na ovom prostoru. Jedan od tih primjera je i Udruženje pripadnika Škole rezervnih oficira pješadije Bileća, odnosno "bilećanci", ili, kako oni kažu, jugoslovenski Spartanci, koji su se čeličili na hercegovačkom kamenu. Kako kažu, svake godine se okupljaju kako bi evocirali uspomene na dane provedene u Bileći, a prostora ima samo za lijepe teme, dok su politika i ratovi koji su za nama nešto što je ostavljeno po strani. Kako ističu, kad su ljudi ljudi, onda oni samo traže dobro i teže dobru, a jedina razlika je jesi li čovjek ili ne.
Ove godine su se okupili i u Crnoj Gori, a juče su položili vijenac na Spomenik partizanu borcu u Podgorici, obišli Manastir Ostrog i uživali u druženju. Veliko okupljanje će imati 17. juna u nekadašnjoj kasarni "Moše Pijade", a kordinatori događaja biće "bilećanci" iz Slovenije.
Predsjednik Udruženja društva "Bilećanci" Slovenija Zlatko Filaj kaže da se okupljaju svake godine iz svih bivših jugoslovenskih republika, a do sada su najviše okupili 600 bivših polaznika škole. Ove godine računaju da će ih biti oko 300.
– Pravimo plan iz godine u godinu. Ove godine smo mi Slovenci koordinatori događaja, a iduće godine će biti kolege iz Srbije, tako da je to uhodan proces. Imamo postrojavanje, marš, evociranje uspomena, spremanje vojničkog pasulja – objašnjava Filaj.
On ističe da na svakoj njegovoj diplomi stoji pečat nekadašnje zajedničke nam države, tako da ona ipak na neki način i dalje živi.
– Granice se mijenjaju, a neki nas pitaju kako možete zajedno, a ratovali ste. Ipak, onaj ko ima čistu savjest može da nastavi normalno da živi. Nas spaja školovanje u Bileći, taj hercegovački kamen koji je nas vezao možda ne može svako shvatiti – kaže Filaj.
Dodaje da je kroz školu rezervnih oficira u Bileći prošlo oko 5.600 Slovenaca, a u udruženju je aktivno njih 504.
– Jedini problem je što mi nemamo naslednika, prosjek starosti nam je 65 do 70 godina, a vrijeme ide – konstatuje Filaj.
Crnogorski bilećanci su se potrudili da dobro dočekaju svoje kolege, a Savo Maslovarić predsjednik Udruženja društva "Bilećanaca" iz Crne Gore ističe da im je osnovna svrha i cilj uspostavljanje veza pokidanih za vrijeme rata.
– Želimo i da pokažemo mladim ljudima da mi možemo i moramo da živimo zajedno. Ne postoji razlika, vjerska, nacionalna, rasna ili bilo kakva, koja može da nas razdvoji i podijeli ako smo ljudi. Ako su ljudi zaista ljudi, mogu zajedno bez obzira na sve razlike – ističe Maslovarić.
On kaže da mu je žao što je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, pa tako oni više nemaju svoje naslednike iz škole u Bileći.
– Omladina danas ne ide u vojsku, i to je velika šteta jer ostaju uskraćeni za jednu veliku školu. To je škola života, a ne samo služenje vojnog roka. U vojsci ne učite samo da pucate, već se tu vaspitavate za toleranciju, izdržljivost, strpljenje, preciznost, huimanost, tačnost, sve se to uči. Vojska nije tolerisala nerad, nedisciplinu i netoleranciju – naglašava Maslovarić.
Stefan Boskalov iz Sjeverne Makedonije kaže da je hercegovački kamen kod "bilećanaca" stvorio neraskidive veze i stvorio jugoslovenske Spartance.
– Čuvamo uspomenu na jedinstvenu Jugoslaviju, jer biti "bilećanac" nije bila jednostavna stvar. Nije bila ni laka stvar, i to nas, u stvari, objedinjuje. Objedinjuje nas spartanska obuka na hercegovačkom kamenu. Nismo neki nostalgičari, sjećamo se nekih stvari, ali živimo u realnosti koja je sada. Svaki put kad se sretnemo najmanje pričamo o politici. "Bilećanci" su jugoslovenski Spartanci, tako su nam priznavali i sa Zapada i sa Istoka. Bileća je važila za Vest point u Jugoslaviji i proizvodila pitomce koje je cijela Jugoslavija poštovala – ističe Boskalov.
Kako kaže Velibor Privičević iz Bosne i Hercegovine, kroz školu u Bileći je prošlo oko 53.000 pitomaca od 1945. do 1991. godine i sada kroz njih Jugoslavija jednim dijelom i dalje živi.
–Mi smo kao mladi momci, gotovo dječaci, učeni jedinstvu, zajedništvu, da ne gledamo na vjerske, kulturološke i regionalne razlike, to je nama utisnuto u svijest i savjest. Kada sam odlazio u vojsku, išao sam u nepoznato i plakao sam idući od kuće, ali kasnije sam shvatio da je to bila jedna vrijedna lekcija za život. Kada se okupimo ne pričamo o ratu, politici, o ružnim stvarima iz prošlosti, već samo evociramo lijepe uspomene koje nas vežu i podsjećaju na zajedništvo i jedinstvo, ali i na dane kada smo bili mladi. Često se čuje: Bileća je bila ne samo vojska, već i škola života – rekao je Privčević.