Mitropolija crnogorsko-primorska odgovorila je predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću na jučerašnje saopštenje, u kom je Mitropoliji poručio da se "mora boriti protiv koljača djece", a sveštenstvu je poručio da su im "preporuke za mantiju bila iskustva iz ratova".
Reagovanje Mitropolije prenosimo u cjelosti:
Saopštenje predsjednika države u kome ponovo polemiše sa Crkvom odiše neprimjerenom nervozom i neodgovornošću izricanja javne riječi. Odgovaramo mu onako kako bi i njemu i svima koji prate ovu polemiku bilo od najveće koristi. Istinom.
Nacionalistički pir početkom devedesetih u Jugoslaviji zaigrali su političari, među kojima se svakako ističe Milo Đukanović. A sve to zloupotrebom rodoljubivih osjećaja i vjekovnih kolektivnih emocija jugoslovenskih naroda, a na prvom mjestu srpskog naroda kao najbrojnijeg i najrasprostranjenijeg na prostoru bivše države.
O tome postoji obilje dokaza i riječ je o procesu ratne politike koji je trajao godinama. Nema među zrelim i punoljetnim ljudima nikoga koji vjeruje da je Crkva (ili ma koja druga vjerska zajednica) imala bitnog uticaja na ratna zbivanja i na ratnohuškačke odluke i komande, u odnosu na političke grupacije čiji je istaknuti član bio Đukanović.
On svakako niti je jedini niti najodgovorniji za ratna zla, ali je valjda jedini koji se bez trunke savjesti pred svima nama retroaktivno premeće u Gandija a da odgovornost za sopstvena nepočinstva prenosi na druge.
Кoliko nas sjećanje služi, Đukanović se u ime Crne Gore ponekome i izvinjavao za počinjena ratna nepočinstva - što nas nedvosmisleno utvrđuje u uvjerenju da je on bio akter svih tih zala. Ali čitajući njegovo posljednje obraćanje javnosti u kome zla za koja se lično izvinjavao pripisuje Crkvi, i u kom daje aluzije na raseljavanje i prognanje Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta, pitamo se: ima li kao sudionik rasturanja SFRJ potrebu da izvinjenje uputi srpskom narodu kome je DPS i njegov politički vrh najprije slao vojnike i oružije, potom gorivo i druge sirovine, a onda ga ostavio na cjedilu da sam vodi rat koji su mu oni započeli.
Crkva svoj narod nije napuštala ni prije ni tokom ni poslije toga rata. Ni u Hrvatskoj, ni u Bosni ni na Кosovu. Ali je van svakog ukusa slušati da nam lekcije o odgovornosti za narodno stradanje drži onaj koji je saučesnik započinjanja sva tri rata, i dokazani bjegunac sa sva tri ratišta, ostavljajući tamošnji narod i tamošnju Crkvu na cjedilu.
I prosto što je pobjegao, nego je mučno slušati ga kako sada morališe na te teme.
Кada javno opomenemo Đukanovića kako bi bilo pametno da se drži svojih ustavnih ovlašćenja, mi tada niti djelujemo bespravno niti vansistemski nego se pridružujemo onim društvenim snagama koji su u predsjednikovom posljednjem intervjuu RTCG prepoznali višestruka prekoračenja kompetencija: miješanja u unutrašnje stvari Crkve, pritisak na tužilaštvo, raspirivanje vjerske i međuetničke netrpeljivosti...itd.
Neko ko pretenduje da bude predsjednik svih građana i čuvar demokratskog poretka ne može sebi dopustiti prekoračenje ingerencija. Jer, takav odgovara svima (pa i vjerujućim građanim) a crkve i vjerske institicije samo Bogu i svojim vjernicima. Osim naravno ako neko ne čini nešto protivzakonito.
A za takvu protivzakonitost koju Crkvi pripisuje u svojim javnim oglašavanjima, g. Đukanović bi morao da potraži lijek pred sudovima i pred institucijama države, kojom upravlja decenijama, ako za to ima dokaze. Međutim, on niti može da dokaže svoje neistine, niti je, kao dugogodišnji vlastodržac jednopartijske vlasti navikao da se obraća institicijama. On ih drži ispod autoriteta sopstvenog kulta ličnosti. E to je unižavanje državnog i nacionalnog identiteta države Crne Gore.
Let helikoptera koji je iznio crkvu na Rumiju nije mogao odobriti vojni vrh bez saglasnosti političkog rukovodstva Crne Gore. Niti je crkvica mogla biti dopremljena do helikopterske piste, bez znanja i podrške ondašnjeg MUP-a Crne Gore. Nijesmo saglasni sa ocjenom o negativnom karakteru tog postupka. I sad mislimo da je to bilo blagosloveno djelo. Ali smo saglasni da je predsjednik države dvoličan kada sada ovako govori o tom događaju.
Кada je u pitanju helikopter koji je omogućio ustoličenje Mitropolita Joanikija, on je svakako izraz mnogo većeg civilizacijskog stupnja razvoja i svijesti od zapaljenih guma na magistrali kojima se Đukanović igra kao sa ugarkom koji je mogao zapaliti svu Crnu Goru. Božijom voljom i na svu sreću - nije uspio u toj zamisli, i to je ono što je sačuvalo i obraz i napredak i Cetinja i Crne Gore.
Кada su u pitanju teme iz crkvene istorije, zbilja je sveštenicima i teolozima ispod časti i intelektualnog novoa raspredati o tim temama sa personom koja pokazuje elementarno nepoznavanje osnovnih stvari. On na tako redukovan i površan odnos prema sopstvenoj istoriji ima pravo kao Milo Đukanović, ali nema kao predsjednik Crne Gore.
Države koja bi bila nezamisliva bez Cetinjske mitropolije "jedine preostale svetosavske episkopske stolice koja je bez prekida sačuvana" i koja je kao takva "nasljednica Pećke patrijaršije" kako su to govorili crnogorski premijeri, knjaževi i mitropoliti kroz crnogorsku istoriju.
