Da djetinjstvo zaista krije odgovore na pitanje ko smo i čime bi voljeli da se bavimo potvrđuje priča Slađane Pejović, čiji je talenat za bavljenje sportom već bio vidjliv u Osnovnoj školi.
- Atletikom sam odlučila da se bavim 1997. godine po preporuci, mog tadašnjeg profesora fizičkog vaspitanja, nažalost sada pokojnog gospodina Mija Perunovića. Pobjeđivala sam na školskim krosevima i tako je sve krenulo. Od tada pa do danas vjerna sam kraljici sportova – kaže Pejović za portal Dan.
Odgovarajući na pitanje, koje su joj najdraže ali i najznačajnije nagrade u ovom sportu, kazala je da za nju svaka ima poseban značaj ali da posebno izdvaja medalje sa Balkanskih prvenstava, Igara malih zemalja… Međutim, kao svoj najveći uspjeh ističe učešće na Olimpijskim igrama u Londonu i Riu, sa ostvarenim normama, što je kako navodi, san svakog sportiste.
Do ciljeva se dolazi ljubavlju, vjerom i jakom željom za njihovim dostizanjem, kazala je Slađana Pejović za portal Dan.
Odgovarajući na pitanje kada je najbolje vrijeme za trening kao i šta je motiviše da istraje, ona odgovara:
- Ja treninge radim dva puta dnevno, ujutru u 7h radim futing, dok posle podne gledam da to bude kasnije zbog vremenskih uslova pogotovo ljeti. Tako da glavni trening odradim u 18 h. Često je čovjeku teško da ustane u šest ujutru i izađe na trening, motivacija dolazi i odlazi ali oni koji imaju namjeru istrajavaju. Situacija je slična i kod posla koji radite projekti često traju dugo,rezultati nijesu na vidiku, nesrecne okolnosti se uvijek dešavaju, tada motivacija zna da popusti. Ipak, ako ste naučili ovu maratonsku lekciju, namjera će biti ta koja će vas u trenucima kada je teško voditi naprijed. Neka vaša mantra bude ta da šta god da se desi, vi ćete proći kroz cilj. Ostaje da samo realizujete plan i uspjeh je zagarantovan.
No, kao svoju najveću motivaciju ističe sina Žarka, za koga se bori i trudi da izvede na pravi put.
Upitana da prokomentariše kako razumije sintagmu “trčanje je najveća metafora života”, ona odgovara:
- Trka je podvig vredan divljenja, a svima dohvatljiv, jer samo od nas zavisi. Pobeda je velika, ali je prolazak kroz cilj je poseban trijumf koji govori da ste položili veliki ispit, objedinili ste fizičku, mentalnu i duhovnu snagu poklonivši svom unutrašnjem biću divan osećaj posebnog postignuća. Svaki pojedinac se razlikuje, ali ja ne želim da razmišljam o sebi prije trčanja, već gledam naprijed kako bih sebe unaprijedila. To je životna trka, (start i finiš, usponi i padovi) podvig unapređenja koji smo svi kadri da učinimo, ako istinski težimo tome. Kad smo bili đeca godine smo pamtili po novim riječima, koracima, ogrebotinama i stepenicama uz koje smo na kraju uspjeli da se popnemo bez drzanja za ogradu. Nista nije drugačije ni danas kad smo odrasli razvoj ne prestaje nikada.
Za kraj razgovora, čitaocima portala Dan poručila je: “Um hoće još, tijelo želi više! Istraži, potrči, pročitaj. Život te voli, ne zaboravi da voliš i ti njega.”
